KAZALIŠTE IZDVAJA

Teško je ne primijetiti kako u zadnje vrijeme na izvedbenoj sceni susrećemo sve snažniju (a time i razrađeniju) potrebu autora da istražuju različite formate koji pozivaju na stvaranje za vrijeme izvedbe. To i nije novi fenomen, dapače, mogli bismo reći da su prve forme teatra točno tako i nastajale, no uz današnje dostupne tehnološke i komunikacijske mogućnosti za zapis jedne stvarnosti, vjerojatno smo ponekad i opterećeni mišlju da stvarnost koja nije zabilježena, nije dovoljno iskorištena. Možda je i to jedan od razloga zašto sve više pokušavamo pronaći nove forme „nezabilježavanja“ trenutka, tj. stvaranja uvjeta da se trenutak nikada ne može zabilježiti.

zadnji voz.

Najavni vizual predstave zadnji voz.

Jedna od takvih predstava koja nikada ne želi biti ista je zadnji voz. autorice Lucije Klarić. Predstava ne igra redovno niti ima neki vlastiti prostor, nego je možemo uloviti tek slučajno, ako se ponekad nađemo na trasi autoričina životnog vlaka (ili voza) i uspijemo uskočiti u njega, iako nije stao na stanici. Zato ćemo svaki put uletjeti u neki drugi vagon, u kojemu je neka druga osoba s kojom autorica trenutno želi porazgovarati. U svakoj izvedbi sudjeluju drugi izvođač ili izvođačica koji oblikuju građu same izvedbe jer autorica njihovu osobnost i životnu priču izdvaja kao glavnu temu predstave. No ono što zapravo drži tu uvijek drugačiju građu, čvrsta je forma i pripovjedna linija koju je autorica raspisala. Uz odlično razrađen koncept koji kreće od univerzalnog pitanja prolaznosti vremena, autorica je došla do predivnog „recepta“ s kojim dalje može slobodno nastaviti tragati za odgovorima i inspiracijom u svakom novom izvođaču, ali i u publici koja je skoro jednakim dijelom dio te potrage na sceni.

Neka jedu

Plakat predstave Neka jedu

Ispit iz produkcije studentice Ivane Brajdić, u režiji studenta Ivana Dragičevića i studentice Ivane Kukavica, također je nastao iz interesa za potraživanjem izvedbenog formata koji će direktno postaviti publiku, izvođače/ice i autore/ice u proživljavanje istog pitanja i teme predstave. Riječ je o izvedbenoj večeri za samo osmero gledatelja, u kojoj glumci i glumice, autor i autorice te gledatelji zajedno izvode i gledaju predstavu. Iako prisustvovati takvoj predstavi kao publika zvuči vrlo tjeskobno, već na početku s lakoćom pristajemo biti dio tog eksperimenta jer vidimo da je autorski i izvođački tim pažljivo složio idealne uvjete u kojima možemo zajedno preispitati vlastitu ulogu i stavove unutar suvremenog klasnog sustava. Kroz opuštenu atmosferu jedne večere, uz zanimljivu dramaturgiju i odlične glumce i glumice koji vrhunski barataju napisanim tekstom i improvizacijom s publikom, predstava nam dopušta da i sami utječemo na stvaranje građe predstave, ali nikada ne gubi dramaturšku liniju te (pretpostavljam) u svakoj izvedbi uspijeva integrirati svoje teze o problemu klasne razlike u svakoga od nas osmero u publici.