Jedan reštant i jedan zaboravljeni književnik

Ni sama ne znam kako sam se opet našla u ulici koja je u svojoj povijesti promijenila više imena: od Sajmišta, preko Hrvatskoga radiše, Božidara Adžije do Kneza Mislava. Ne mogu reći ni da sam u nju baš i zalutala, jer to je ulica koja je protočna i kroz nju se tramvajem br. 9 vozim vrlo često. No kad sam za Verom Grozaj u prošlom broju Vijenca prošla tom ulicom, pokazalo se da je u njoj živjelo još hrvatskih zaslužnika, pa ću se ovaj put pozabaviti nekima od njih. Naravno, ni na njihovim kućama nema nikakva znaka da su ondje barem neko vrijeme (ili doživotno) živjeli, pa ću im ja ostaviti barem ovakav, pisani, spomen.

Jedan od dugovječnih stanovnika ove ulice bio je i hrvatski pjesnik, esejist, filozof i političar Vlado Gotovac. Sa svakim segmentom njegova djelovanja mogla bih se zasebno baviti, no u ovom krokiju odlučila sam neka njegova djelovanja spomenuti tek ovlaš – uostalom, o njemu postoje barem dvije novije biografije: ona Filipa Zoričića (Vlado Gotovac. Prva politička biografija, 2022, Despot Infinitus) i Slobodana Prosperova Novaka (Vlado Gotovac: Život i djelo, 2025, Matica hrvatska), uz više pojedinačnih članaka, pa tko želi može se sa svim segmentima njegova rada lako upoznati. Ono što obično ne piše u takvim knjigama jest privatna adresa na kojoj je stanovao. A ona je vrlo dugo bila Ulica Božidara Adžije 4 (danas Ulica kneza Mislava).

Vjekoslav Kaleb
(1905-1996) / Izvor Wikipedija

Vlado Gotovac
(1930–2000) / Izvor Wikipedija

Rođen u Imotskom, Gotovac se u mladosti mnogo selio, jer mu je otac bio žandar. U Zagrebu je 1951. završio Klasičnu gimnaziju, a 1963. diplomirao je filozofiju na Filozofskom fakultetu.  Tko malo pomnije čita, ne može previdjeti da je između njegove gimnazije i fakultetske diplome prošlo neobično mnogo vremena, i to ne zato što je bio loš student, nego zato što je već 1952. dopao zatvora (prvoga od nekoliko). Obično je i na osjetljiva radna mjesta dolazio u osjetljivim vremenima, tako je od 1971. bio glavni urednik Hrvatskoga tjednika, visokotiražnih novina Matice hrvatske, a zna se kakva su vremena bila te godine, pa je onda sasvim logično da već na početku 1972. bude i uhićen – i osuđen na 4 godine strogoga zatvora (sa 3 godine gubitka građanskih prava). Kaznu je u cijelosti izdržao u Staroj Gradiški. Napominjem da mu se 4. siječnja 1959. rodila kći Ana, pa mogu razumjeti sve nedaće kroz koje je prolazila njegova žena Vlasta. S njom se vjenčao 1958, a Vlasta je umrla 1991. godine.

Upravo sam dobrotom te kćeri ušla jedan dan i u njihov stan prostranih soba s pogledom na ulicu, s visokim stropovima koje nitko u adaptaciji nije, hvala Bogu, snizio, vidjela sam Gotovčevu radnu sobu, posjedila malo u kuhinji, odakle sam s prozora vidjela i malo trokutasto dvorište, koje inače nikad ne bih vidjela. Iz toga su stana, dakle, hitale misli prema raznim kaznionicama u kojima je tavorio. Zato volim što sam taj stan vidjela i iznutra; dakako, mnogo više od zidova. 

Već 1981. Gotovac je ponovno osuđen na 2 godine zatvora (sada upoznaje Lepoglavu), uz još 4 godine gubitka građanskih prava. A zašto? Zato što nije poštovao zabranu istupanja. Ima onih poštenih idealista koji nepopravljivo vjeruju u mogućnost dru­štvenoga boljitka, no u našim prilikama to se često zove naivnost. U javni život (vrag mu nije dao mira) vraća se na kraju ­1980-ih, a posao dobiva tek 1990. Nije mario što ga je mogao lako i izgubiti, jer se 30. kolovoza 1991. pridružuje organizaciji Bedem ljubavi i pred Komandom V. vojne oblasti na Krešimirovu trgu drži nadahnut govor, moleći generale da puste hrvatske mladiće iz JNA. Dakako, oni su se na taj apel oglušili. Kao što se i general Rašeta oglušio na molbe da omogući spašavanje ranjenoga snimatelja Gordana Lederera, koji spas nije dočekao, pa je izdahnuo na Čukuru kod Hrvatske Kostajnice. Godine 1990. na obnovljenoj skupštini MH izabran je za predsjednika i na toj dužnosti ostaje 3 mandata do 1996, kada se posvećuje politici. Ulazak u politiku bio je logičan, jer je još 1989. sa Slavkom Goldsteinom i Draženom Budišom osnovao Hrvatsku socijalno-liberalnu stranku (HSLS), prvu hrvatsku političku stranku nakon uvođenja višestranačja. U Hrvatski sabor biran je 1992, 1995. i 2000. S vremenom se vidjelo da građanske opcije blijede, tako je i ta stranka danas uglavnom nevidljiva. Književnim se nagradama zacijelo veselio, to više što je Nagradu grada Zagreba dobio još 1968, kada je bio češće u zatvoru nego na slobodi; a Nagradu „Tin Ujević“ dobio je 1991, kada je već slovio za hrvatskoga barda.

Godine 1993. ženi se liječnicom Simonom Šandrić, koja je godinama radila u Rimu u Klinici A. Gemelli. Slučajno sam je i ja upoznala dok se još zvala Šimica Šandrić. Naime, tražila sam lijeka za sina, pa me jedna doktorica preporučila svojoj rimskoj kolegici da mi pomogne ako može. Ionako sam tada radila u Rimu, pa je do susreta i došlo. Primila me ljubazno, no premda ta klinika liječi i pape, mojem sinu nije mogla pomoći. Vlado Gotovac umro je u Rimu 7. prosinca 2000.

U Ulici kneza Mislava stanovalo je još zaslužnih ljudi. Na br. 14 živio je hrvatski književnik Vjekoslav Kaleb (1905–1996). Bio je učitelj, izbjeglica u El Shattu, a poslije rata (kao školovan čovjek) tajnik Društva književnika Hrvatske, urednik u nekoliko književnih časopisa, tajnik u Matici hrvatskoj, redovni član HAZU i 1967. godine dobitnik Nazora za životno djelo. Kao studentica, ja sam njegova djela (i cijelu školsku lektiru) čitala bez varanja (Na kamenju, 1940; Novele, 1946; Divota prašine, 12 izdanja). Danas ni đaci ni studenti književnosti ne čitaju (jer to za njih radi netko drugi, a oni samo prepisuju). Tako i moj Kaleb, kao i toliki prije njega, ode u prašinu. Sic transit gloria mundi!