Izlazak iz uhodanih okvira

Mauro Bigonzetti slavni je talijanski koreograf čija estetika u načelu proizlazi iz neoklasičnih zasada, ali se nadograđuje kroz modernističko slobodno shvaćanje teatralnosti i žive organske fizičke reakcije na zvuk i/ili tišinu. Njegov stil neuhvatljiv bilo kakvim kategorizacijama uvijek donosi napredak i poboljšava formu ansambla koji radi njegove koreografije. Dobro to zna novi ravnatelj zagrebačkog Baleta, proslavljeni ukrajinski plesač i koreograf Denis Matvienko, koji je njegove balete mnogo puta i sam plesao, te za početak svojega četverogodišnjeg mandata odabire Bigonzettijeve dvije dobro poznate koreografije premijerno izvedene 2. listopada u HNK u Zagrebu.

Prizor iz baleta Kazimir’s Colours

Zidovi zgrade Bigonzettija pamte po hipnotičkoj energiji njegove Cantate izvedene dvaput na gostovanjima stranih ansambala (2003. na Muzičkom biennalu s portugalskim baletom Gulbenkian i 2007. na Tjednu suvremenog plesa u tumačenju talijanskog Aterballetta), dok je sam Bigonzetti dosad u Hrvatskoj radio samo u Rijeci 2018. kada ga je Maša Kolar pozvala da postavi Rossini Cards. Ona je i plesala u njegovu ansamblu Aterballetto koji je to pedesetminutno djelo praizveo 2004. u Reggio Emiliji, a sada ga je zagrebački Balet pripremio zajedno s baletom Kazimir’s Colours koji je prije trideset godina u Stuttgartskom baletu označio Bigonzettijev koreografski proboj na međunarodnu scenu.

Prizor iz baleta Rossini Cards / Snimila Ines Novković

Oba djela koriste glazbu koja nije izvorno pisana za ples, ali koreograf iz nje izvlači snažan plesni potencijal. Njemu nije čak nužno koreografirati na glazbu jer, ako treba, plesači plešu i na uvodnu tišinu ili fućkanje, a i od plesa odustaje kada mu je dramaturški važna recitacija kulinarskog recepta. Za stvaranje cjelovitog kazališnog djela tek dijelom temeljena na plesu ništa mu ne predstavlja ograničenje, a takvu prividnu nonšalantnost i slobodu zagrebački Balet još nije vidio. Inventivnost i urnebesni humor prava su svježina na početku sezone i bezrezervno dižu duh plesača i publike.

U Kazimir’s Colours tijekom 25 minuta Bigonzetti povezuje motive i boje slikarskog stila suprematizma Kazimira Maljeviča s glazbom 1. koncerta za klavir, trubu i gudače Dmitrija Šostakoviča. Dvojica ruskih umjetnika u svojim biografijama dijele grad Sankt Peterburg i sudbinu žrtve staljinističkog režima, obojica su u nekom trenutku prozvana umjetnicima buržujskog formalizma, ali nikada nisu radili ništa zajedno. Logično bismo mogli zamisliti da je neki od tri Šostakovičeva baleta scenografski i kostimima opremio upravo Maljevič, no to se nije dogodilo jer je Šostakovič bio 27 godina mlađi i tek 28 godina star kada je Maljevič umro. Zato ih je retroaktivno, postumno, sada spojio Bigonzetti, te na špicama rasplesao motive i boje Maljevičevih kultnih slika Suprematistička kompozicija i Suprematističko slikanje u kostimima Lucije Socci pod nijansiranim osvjetljenjima majstora rasvjete Carla Cerrija. Šostakovičeva se ubrzana tempa i dinamički intenziteti povezuju s masovnim prizorima, dok su tišina i polagani stavak prilika za intimnu međuigru solista, novih partnera u ansamblu, nacionalne baletne prvakinje, Australke Natalije Kosovac i njezina mlađeg kolege, Japanca Yuhe Yoshioke, koji je netom prije početka sezone proglašen prvakom.

U drugom dijelu, Rossini Cards, koreograf u sedam prizora (karata) iznosi detalje iz onoga dijela života velikog talijanskog opernog skladatelja Gioacchinija Rossinija u kojem on više nije pisao opere. Skladatelj koji u karijeri nije napisao nijedan balet, do 37. godine napisao je 39 opera i onda prestao. Operni mu je uspjeh omogućio da se sljedećih 39 godina života posveti zabavama, hedonizmu, ženama i kulinarstvu. Svaka slika stopljena s njegovom glazbom, bilo sa snimke ili u živoj izvedbi pijanista Viktora Čižića, kao da je svijet za sebe, simbolizira jednu crtu skladateljeva šarolikog karaktera uz neizostavan humor kao važno gradivno sredstvo. Solisti izlaze iz svojih uhodanih plesnih okvira, plešu bosi, skaču u orkestralnu rupu, izlaze iz nje, trče po kazalištu, glume, zviždukaju i pjevaju, dok središnji duet tjelesnog nadovezivanja izvode još jedna baletna nacionalna prvakinja (Iva Vitić Gameiro) i još jedan „novopečeni“ muški prvak (Pavel Savin). Uz mnoge nove adute ansambla ova je predstava između ostaloga dala priliku balerini Luciji Radić Pálinkó da izađe iz svoje zone udobnosti i istakne se kao glumica i pjevačica na čiju svestranost naše središnje nacionalno kazalište može računati i ubuduće.