Ivana Šojat, Pod vodom

---

 Stalnost mijene

Zbirka kratkih priča Voda Ivane Šojat, koju će uskoro objaviti Naklada Ljevak, sabire neke stare priče, neke nove, nikada dosad objavljene kojima je nit vodilja uranjanje u dubinu zbilje onog ja pred samim sobom i među drugima, razmatranje površnosti onoga što olako nazivamo uzajamnim poznavanjem. Voda je ovdje gotovo magijski moment pročišćenja i novog rođenja, sabiranja u jedno, ali i mraka kojim se zaodijeva kristal vode u neistraženim dubinama. Ima tu i heraklitovskih momenata prolaznosti u vremenu i promjena u rastu tijekom dokučivanja prvobitno nedokučivog, vivisekcija obiteljskih odnosa kao onih koji nas kasnije uvjetuju za funkcioniranje u svijetu, kao rana koje se naraštajima prenose poput prokletstva ili ludila, tuge koju tek pred kraj proniknemo kao nemoć da budemo što smo mislili da trebamo biti. 

-----

Ne znam kako bih objasnio. Riječi krenu kao djeca prema vratima škole, kad se oglasi zadnje zvono. Pa se zaglave, ne znam koju prije pustiti neka izađe.

„Grad se poveća na vodi“, kažem naposljetku.

Ne vidim ga u mraku, dok mi pomaže sjesti na klupu, ali znam da me gleda. I znam taj pogled u kojem ima svega što me žalosti: dosade, prezira, zgražanja. Ne prigovaram mu. Znam da ne može razumjeti. Nismo u istim svemirima.

Htio bih mu reći da već više od dva desetljeća žalim zbog mame, zato što joj nisam ispunio želju, zato što sad znam da nije isto otići ovako ili onako.

„Daj, stara, ne zajebavaj!“ rekao sam. „Tko će te sad izvlačiti na dvorište? Trešnja je tamo gdje je uvijek i bila!“

Tek sad znam da je mama bespomoćno plakala. Tad sam mislio da joj oči pretjerano suze onako kako se to već događa kod staraca kojima tijelo polako otkazuje. Mislio sam da iz nje progovara demencija, da zapravo demencija želi van, zuriti u trešnju. Mislio sam da je nepotreban napor nepokretnu staricu iznositi van. Zbog trešnje. Iako je ponavljala da je želi vidjeti posljednji put. Mislim da sam joj nehajno rekao da će nas još dugo tiranizirati. Tuđa patnja začudno djeluje na ljude. Ako predugo traje, dojadi, zamara.

Mama je umrla ni dva dana poslije. U snu. Bio sam malo srdit na starijeg mrtvozornika koji je mlađem objašnjavao kako je lakše kad su „ovako ukočeni“. Mlađem je bilo nelagodno, mislim da se čak bojao moje mrtve mame. Samo je kimao glavom i kao da nije disao.

Tihi bijes me minuo dok su mamu u vreći, na nosilima pronosili kroz dvorište.

„Kad se oklembese, kao da nosiš dva, a ne jednog čovjeka“, i dalje je objašnjavao mlađem dok su mamu nosili pokraj trešnje. Iznenada, niotkuda, puhnuo je vjetar kao nečiji uzdah, dah zeleno obojan šimširom, travom i gustom krošnjom trešnje koju je mama prije dva dana htjela vidjeti posljednji put.

Stao sam kao gromom pogođen i suze su mi oči zaposjele kao magla iz koje su mi kao naprasno vidljivi znakovi – krajputaši iskakale uspomene kojih se dugo nisam sjećao. Slike, sad znam da pamtimo slike. Nema u našim glavama dovoljno mjesta za filmove i zvuk.

„Hvala ti, sine“, kažem umjesto svega. Odgovara mi da nema problema, da je malo mrzlo i da ga žulja ta prokleta klupa. Znam da bi radije bio na barem deset drugih mjesta, s drugim ljudima pa ponavljam da sam mu zahvalan. Kažem čak kako je strašna ta nemoć, kad ti srce još uvijek želi stvari koje tijelo više ne može. On kima i nervozno izdiše, otpuhuje na nos. Nisam ga htio u grizodušje odvući kao u stupicu. Žao mi je.

Zamahujem rukom prema Dravi koja se crno ljeska ispod nas, preko koje svjetiljke ravnomjerno nanizane između rundela s cvijećem bacaju svjetlost nalik neboderima velegrada. Smiješim se, kao dječak sam znao zamišljati da sam drugdje, u nekom velikom gradu krcatom ljudima, mogućnostima. Pomišljam kako smo naivni.

Stvarno je mrzlo. Progovaram o proljeću koje čovjeka prevari. Preko dana ga zagrije, čak oznoji, a navečer kao da ustukne natrag u zimu. Poput sna koji nas vraća u prošlost, koji uzmiče u vrijeme dok su živi bili svi koje smo već gotovo zaboravili. Možda zato što duboko u nama boravi strah od pomicanja izvan poznatoga. Snovi govore ono što se budni ne usuđujemo izgovoriti.

Naglas izgovaram to. Martin me pogledava kao da bulaznim pa počinje pipati po džepovima svoje, za ovakve temperature doista pretanke jakne, vadi kutiju cigareta i upaljač iz unutarnjeg džepa.

„Daj i meni jednu, sine“, kažem mu. On pripaljuje cigaretu, otpuhuje dim i kaže mi da ne smijem pušiti, da mi to pogoršava stanje.

„Od nečega se mora umrijeti“, kažem i pokušavam se nasmijati. Ne želim mu reći da ionako umirem. Obojica to znamo.

Korita rijeka su kao hodnici kroz koje uvijek puše propuh. Pokušavam tom slikom nasmijati Martina koji mi pokušava pomoći da pripalim cigaretu. Vjetar kojim nas rijeka zasipa gasi plamen njegova upaljača. Želim ga podsjetiti koliko ga je živciralo kad kao trogodišnjak nikako nije uspijevao praviti mjehure od sapunice, pa sam mu strpljivo pokazivao, pitati ga sjeća li se da je naposljetku bacio bočicu sa sapunicom i otrčao. No, to nema veze s ovim.

Konačno udišem dim. Kašljem.

Kad kašlješ preko dima cigarete, u ustima ostaje okus ugljena. Htio sam Martinu reći da nije ugodno, ali podsjeća na vrijeme dok su vlakove vukle parnjače, dok su se ljudi još grijali na ugljen i drva. Pred oluju bi se dim iz dimnjaka pognuo niže, do prolaznika na ulicama koji bi kašljali. Martin ne zna ništa o tim vremenima.

Između napada kašlja pričam Martinu o svemu što mi pada na pamet, zbrda-zdola kazujem uspomene kao da se nadmećem, rušim vlastiti rekord u brzini sjećanja. Objašnjavam mu kako je pitanje časti bilo skočiti u Dravu još koncem travnja, pobjeći iz škole i u običnim gaćama uroniti u vodu od koje bi ti se cijelo tijelo zgrčilo, srce stisnulo kao da više nikada neće ponovo početi kucati. I smijem se, puno se smijem, promuklo, zakašljano, s mnogo šlajma koji gutam kao i suze koje mi iz nekog razloga na oči frcaju van poput vode koja se u kapljicama, u girlandi podigne u zrak pod dlanom koji spretno klizi preko površine vode mirne poput ulja ili stakla.

„Ljeti se skakalo s mosta“, uskliknuo sam, možda preglasno. Podižem ruke u zrak. Kao da svlačim majicu ili se predajem. „Zbog cura!“ Objašnjavam pa priznajem da sam se usrao od straha kad sam skočio prvi put, no svejedno sam skočio. Zato što je u blizini stajala djevojka u koju sam tad bio beznadno zaljubljen. Uznemiruje me činjenica da se više ne sjećam njezina imena.

„A meni si zabranio da skočim“, mrzovoljno mi dobacuje Martin odbacivši opušak na pod. Zurim u žar kao omamljen i kažem mu da je i meni moj otac zabranio da skačem s mosta, pričam mu zatim kako je Cvijo htio ispasti najveći mangup među nama, da je skočio na glavu i njom udario u deblo koje je plutalo ispod površine, ostao paraliziran do kraja života koji je bio kratak. Kažem mu i da je rijeka čudo, no da mi vidimo samo površinu. Ne želim mu reći da sam nedavno shvatio da se mladi ničega ne boje zato što misle da sve znaju, da se stariji boje zato što su nešto naučili.

Martin nešto gunđa, a ja se smijem sjetivši se Karija koji je valjda jedini promišljao o onome što je u vodi. On se bojao riba, onih mitskih somova koji jedu patke, jelene i ljude.

Martin si trlja nadlaktice, ponavlja da je hladno, da bismo mogli kući.

Priznajem da je hladno, no molim ga da onjuši zrak koji uz rijeku miriši na sva mjesta kroz koja je rijeka prošla. U proljeće miriši na snijeg, na Alpe iz kojih je krenula prema Dunavu.

„Preko sedamsto kilometara!“ zadivljeno izjavljujem pa pričam o potopljenim stablima, pijesku, šljunku, obalama koje Drava odranja kad nabuja, kad je dovoljno moćna da nadvlada kopno, kad mijenja lice zemlje.

Mislim da Martin ne shvaća što mu želim reći. Pali novu cigaretu, zuri u nešto na suprotnoj obali, nešto što zbog mraka ne može vidjeti.

„Ne možeš samo srljati“, nemoćno kažem naposljetku, pokušavam mu objasniti kako su i najsilovitiji osvajači morali imati barem zrnce mudrosti kako bi zaposjeli ono što se prostiralo na suprotnim obalama rijeka do kojih su u prodorima došli. Pričam o mostovima. Pitam ga zna li da su i Rimljani mostom opkoračili Dravu. Ne zna. Nezainteresirano trese glavom, ne vjeruje mi.

„Car Hadrijan koji je Britaniju razdvojio zidom, u Osijeku je podigao most“, značajno kimam. Martin me pogledava, pita gdje je taj most. Zamahujem rukom prema istoku, Donjem gradu. Kažem da su tamo kameni stupovi mosta koji su odavno odnijeli vrijeme i voda.

„Kad  je vodostaj stvarno nizak“, kažem, pokazujem mu neka i meni pripali jednu, „onda se vide stupovi mosta.“

Martin mi pruža zapaljenu cigaretu. Polako uvlačim dim koji mi pluća golica kao oštro pero. Pomišljam kako bi možda dobro bilo kad bismo znali da nešto vidimo ili činimo posljednji put. Možda bismo više uživali u trenucima. Ili bismo možda taj trenutak u strahu zgužvali u neprobavljivu gvalju, uništili sve panikom. Ne znam. Prešućujem to Martinu koji mi ponavlja da je hladno. Glumim da ga ne čujem.

Pitam ga sjeća li se da smo se nekoć ljeti kupali na Želji, pokraj željezničkog mosta, na suprotnoj obali. On žustro kima, mislim da se čak osmjehuje.

„Sve dok se nisam počeo bojati Drave“, kaže kroza smijeh. Stvarno se osmjehuje, pomišljam i smiješim se. Dobro je kad se djeca vremena s tobom sjećaju sa smiješkom. „Onda smo išli na bazene, na
Kopiku.“

„A poslije si ti išao sam gdje si htio“, ima neke gorčine u mome glasu. Brzo je odgurujem od sebe, brže-bolje mu pričam o mojoj mladosti, kad se Drava sedamdeset i neke spustila nikad niže pa smo prijatelji i ja baš kod Želje pronašli ostatke rimskog broda.

Martin mi ne vjeruje da je to bio rimski brod. Kažem mu da je čudno to da mulj skriva i čuva. Pomišljam kako je slično i sa stvarima koje odgurujemo u zaborav, koje zaborav čuva neokrhnute. U inat svim našim očekivanjima i nadanjima.

„Imaš kovani čavao među mojim stvarima, u garaži“, kažem mu, ispod glasa pridodajem da će to pronaći kad me jednom ne bude. On mi brže-bolje kaže neka šutim. Ne usuđujem se priznati ni sebi, ni njemu da je i meni jednako bolno pomišljati na vrijeme kad me neće biti. Praznina ni na što ne nalikuje, teško je predočiti si kako bi mogla izgledati. Šutim.

Jedno vrijeme šutimo. Prehladno je.

Prije nego što ću se pomiriti s činjenicom da je vrijeme za povratak kući, molim Martina da mi pomogne spustiti se niza stube do same rijeke. Da bacamo oblutke, žabice. Začudo prihvaća, smije se, kaže da će mi pokazati što je naučio.

I to je nešto, pomišljam naglas priznajući pobjedu artritisa nad mojim umijećem. Sve moje žabice tonu već u pokušaju prvog skoka preko vode. Smijemo se. Martin i ja.

Držim ga ispod ruke dok polako koračamo prema automobilu, dok se znojim usprkos hladnom vjetru kojim nas rijeka zapuhuje na parkiralištu kod Bastiona. Osjećam se kao dijete, no nema u tom osjećaju nekog veselja. Previše znam, a premalo mogu.

Pomišljam što bi bilo kad bi se rijeka potpuno povukla, kad bi na tren presušila i razotkrila sve što je sačuvala u svome mulju, kad bi svi sve pronašli.

Bio bi kraj.