Hrvatska gibanica

Svijet se preslaguje. Goleme države-strojevi kao što su Kina, Rusija i Amerika prirodno se nameću kao svekoliki lideri toga procesa. Mi vidimo slabljenje ili razvrgavanje starih političkih saveza i stvaranje novih, vidimo „strah i drhtanje“ nad društvenim promjenama. Političari se sastaju i rastaju, summiti, konferencije, no koliko se god sve činilo u vrenju, sve je pomalo nalik na svojedobno upamćen stih „na Istoku stare priče, na Zapadu ništa novo“. Postoje naime konstante duha. Politika je pak tek funkcija kulture, a kultura funkcija duha. Stoga nam politička preslagivanja zapravo govore ono što se događa u najdubljim slojevima duha. A tu se za svijet postavlja samo jedno pitanje: hoće li čovjek sebe sačuvati kao razumno i moralno biće? Europa ima dodatno pitanje: tko sam ja? Hrvatska, kao važan dio europskoga svijeta, mora sebi postaviti ista pitanja. I dodatno: kako živjeti svoju Poviješću određenu ulogu? Namjerno rekosmo „važan dio“. Ubrajani u tzv. male zemlje i nacije, Hrvatska i Hrvati nikada međutim nisu bili beznačajni. Naprotiv! I kada bijasmo „ostatci ostataka“, bili smo „faktor“. A bili smo jer smo imali duh i moral, samosvijest narodnog imena i državotvornu svijest, visoku kulturu i sintetičku geopsihu, u stanju sve naše mentalitete povezivati u jedinstveno narodno ime. 

Hoćemo li u Tkalči jesti hrvatsku gibanicu? / Snimio Damir Špehar / PIXSELL

Često se kaže da stari suverenizmi i nacionalizmi danas više ne vrijede. No ostaje činjenica da svaku koheziju omogućuje razmjerno spajanje sljubljivih tvoriva. Konkretno, ono što obilježava suvremeni suverenizam i nacionalizam jest traženje i nalaženje zajedničkog duhovnog nazivnika, što pak znači povratak korijenima iz kojih su nikle.

Kada je o Hrvatskoj riječ, to je Zapad. Uza sve uvažavanje Istoka, to je Zapad. A taj Zapad za Hrvatsku i Hrvate (ma gdje bili), prije svega znači Srednju Europu i Mediteran. Dapače, Hrvatska je jedina zemlja koja povezuje te stožerne europske regije jer one za Europu – dovoljno je baciti pogled na zemljovid – jesu stožerne.

Hrvatska je ove godine bila domaćin važnim međunarodnim konferencijama, one Inicijative triju mora i Med(iteran) 9, pokazavši i time da jest i treba da bude važna i da takvom razumijeva svoju međunarodnu ulogu. Sve zemlje uključene u spomenute inicijative važne su na svoj način, ali nijedna, ponavljamo, nijedna nema ulogu kao što je ima Hrvatska. Komu to nije jasno, neka ponovno pogleda zemljovid. Zemljovid je konstanta politike. To je povlastica, no to je i zahtjevna zadaća. Da bi se rješavala, ispunjavala, ostvarivala, uvjet tomu je stalna izgradnja i učvršćivanje identiteta baziranog na spomenutim prokušanim osnovama vlastite opstojnosti i razvoja. Drugim riječima, u sferi smo duha. A s time se u posljednjih gotovo poldrug tisućljeća nije promijenilo ništa! Izvori su isti, temelji su isti. U duhovnom i moralnom smislu to je kršćanstvo (koje je stvorilo duh Europe, pa i kada postoji manji ili veći odmak od njega), u političkom duga tradicija neprekinute državnosti pod hrvatskim imenom na ovom osobitom geopolitičkom sudarištu i susretištu Istoka i Zapada, Kontinenta i Sredozemlja, iz čije se sinteze naposljetku oblikuje funkcija osobite hrvatske geopsihe. U globalizirajućem svijetu naša je velika prednost, koliko to zna biti i teškoća, što imamo diljem globusa razasuto iseljeništvo. Prožimanje interne i eksterne Hrvatske može dati, kako se to, primjerice, pokazalo u stvaranju neovisne Hrvatske i u Domovinskom ratu, vrhunske rezultate.

U proteklih nekoliko brojeva objavili smo istaknute primjere političke filozofije naših emigranata Petra Bareze, Ive Lendića i Antona Wurstera. Razumije se, mnoge bismo još mogli pribrojiti. No ključne riječi svih rasprava bile bi: Hrvatska, Zapad, Srednja Europa, Mediteran, kršćanstvo, sloboda, europsko jedinstvo, osoba i duh. Te ključne riječi u potpunom su suglasju onome što su naučavali oci Europe (napriliku Schuman) i oci Hrvatske (napriliku Tuđman), a još više provodile majke!

Jasno je da kao država, društvo i nacija želimo napredovati. Proteklih 36-37 godina bile su rađajući i odrastajući bolovi države koja je stara i ponosna, ali tek treba da osmisli svoju slobodu i od euroobrambene postane eurokonstitucijskom državom, makar do mjere bez koje u radijusu od petsto kilometara od Zagreba neće biti moguće stvarati nikakve političke kombinacije. S obzirom na to da evidentno predstoji vrijeme u kojemu će Hrvatska, bude li u nje odvažnosti i pameti, zauzimati ponovno sve veću ulogu o oblikovanju politika obnove srednjoeuropsko-mediteranskog kulturno-uljudbenog kruga, čiji će se utjecaj protezati do Baltika i Crnoga mora, to je razlog više da se Hrvati ujedine oko svoje objektivne važnosti. Uvjet tomu je stalan studiozan rad na oblikovanju vlastita identiteta i samosvijesti kako bi ta objektivna važnost bila zaista gibljiva aktivna sila, a ne tek statična i pasivna, koja se aktivira kada nam tko stane na žulj.

Odakle krenuti? Pripovijeda mi prijatelj koji je ljetos bio u Grčkoj da, za razliku od Hrvatske, tamo nema konobara stranaca. Uočivši to, upitao je jednoga: kako to? A ovaj mu je odgovorio: grčki se identitet gradi od stola.

Možda, eto, odatle pa nam, napriliku Tkalčićeva, srce Zagreba, neće izgledati kako izgleda s natpisima od „Bombaya“ do „Balkana“, nego ćemo u njoj jesti hrvatsku gibanicu.