Godina 1606. u Getaldićevoj intelektualnoj biografiji

Godina 1606. prijelomnica je u Getaldićevoj intelektualnoj biografiji. Na sjednici Vijeća umoljenih održanoj 12. siječnja 1606. izabrani su Frano Marinkov Tudišević za „prvoga poklisara harača“, a Marin Getaldić za „drugoga“. Tudišević je „zatražio razmišljanje od tri dana“ i nakon razmišljanja ponudio razloge za odustanak koji su prihvaćeni, a Getaldić je imenovanje „prihvatio s prisegom“. Kad je 14. travnja Jakov Bobaljević izabran za poklisara harača, on je, pokazalo se, izabran za „prvoga poklisara“, a Marin je ostao mlađi, „drugi poklisar“. U trenutku imenovanja Getaldić je znao da ga od polaska za Istanbul dijeli najviše pet mjeseci pa je to razdoblje odlučio upotrijebiti da tri svoja gotovo dovršena matematička rukopisa još jednom pregleda i pošalje u tisak.

Potaknut objavljivanjem djela Apollonius Gallus (1600), u kojem je François Viète „sretno rekonstruirao deset problema“ iz Apolonijeva djela De tactionibus (O dodirima) i na osnovi druženja s Vièteom u Parizu 1600. godine, Getaldić je u svojoj restauraciji formulirao i riješio preostalih šest problema te svoj rukopis naslovio Supplementum Apollonii Galli (Dopuna Apoloniju Galskom). Svoje osnovne spoznaje o Apolonijevim problemima o dodirima crpio je iz sedme knjige matematičke zbirke Papusa iz Aleksandrije u Commandinovu latinskom prijevodu Mathematicae collectiones (1589), kako to nedvojbeno dokazuje opsežan citat u predgovoru čitatelju. To je bila prva Getaldićeva restauracija iz Apolonijeva djela.

Marinus Ghetaldus, Apollonius redivivus (Venetiis: Apud Bernardum Iuntam, 1607), p. 23.

U drugom rukopisu Apollonius redivivus (Oživljeni Apolonije) restaurirao je Getaldić četiri problema iz Apolonijeva djela De inclinationibus (O nagibima), dok je za peti problem ponudio samo formulaciju u završnom odlomku rukopisa. Ipak, dodao je: „Smislio sam rješenje“, ali tek ga je morao razraditi za različite slučajeve problema. Bio mu je potreban otium, a Getaldić je, imenovan za poklisara harača, zaključio: „Nužno je da se radije posvetim izaslanstvu nego razjašnjenju problema“. Kad je već razmišljao o tome da odgodi izdanje svoje druge restauracije Apolonija, dva su mu bliska dubrovačka vlastelina, Nikola Božov Tudišević (1565–1636) i Luka Marinov Bunić (1568–1624), savjetovala da knjigu objavi, makar i samo s formulacijom petoga problema. Poslušao ih je i u završnom odlomku svoga rukopisa izrijekom napisao: „Budući da sam problem samo predložio, ali ga nisam riješio, očekujem da ga riješi netko drugi.“ Polazište i za drugu restauraciju Apolonija Getaldić je potražio u sedmoj knjizi Papove matematičke zbirke, ali je ovaj put prvo morao dokučiti što je iskrivljeno u Papovim formulacijama Apolonijevih stavaka.

Prije izaslanstva na dvor osmanskoga sultana Ahmeda I. Getaldić je poslao u tisak i svoju prvu zbirku matematičkih zadataka Variorum problematum collectio. Te je probleme, kako je zabilježio u uvodu, preuzeo od renesansnih matematičara i svojih suvremenika. Počeo je s Regiomontanusom, njemačkim matematičarem iz 15. stoljeća, nastavio s Claviusom i Grienbergerom, dvojicom profesora matematike u Rimskom kolegiju te završio s mladim dubrovačkim plemićem Jakovom Restićem, glavnim urotnikom protiv staroga poretka u Dubrovačkoj Republici u razdoblju od 1610. do 1612. Neke je probleme smislio i on sâm. U tu je zbirku, kao 23. problem, Getaldić uvrstio Claviusov problem za koji je ponudio rješenje koje ga je proslavilo 1603. u Claviusovu komentaru Euklidovih Elemenata.

Posvetu Dopune Apoloniju Galskom, upućenu Paolu Emiliju Cesiju, rimskom utjecajniku, potpisao je Dubrovčanin 6. svibnja 1606. Posvetu Oživljenoga Apolonija, svoje djelomične restauracije Apolonijeva djela O nagibima, uputio je kardinalu Serafinu, potpisavši je 1. svibnja 1606. Zbirku različitih problema posvetio je svom prijatelju Marinu Gučetiću, drugu tijekom šestogodišnjega putovanja po Europi, potpisavši je 20. svibnja 1606. (13. Kal. Junii). Dakle, do 20. svibnja 1606, može se s velikom vjerojatnošću zaključiti, pripremio je Getaldić tri svoja matematička rukopisa za tisak.

Razrješenje Bobaljevićeva i Getaldićeva šifriranoga pisma na hrvatskom: tri diplomatske poruke. DADu, 7.3.7 Acta Sanctae Mariae Maioris, saec. 17, fasc. 44, n. 1814, umetak uz peto pismo

Šifrirano pismo s hrvatskim razrješenjem

Prvu, uobičajeno opsežnu uputu kneza i vijećnikâ Dubrovačke Republike dvojica poklisara harača primili su 30. svibnja 1606. Posljednje dvije pisane upute Republike primili su „na Pločama“, uobičajeno u benediktinskom samostanu sv. Jakova u Višnjici, 8. i 9. lipnja 1606. Od pisama poklisarskoga dvojca sačuvalo se samo njih osam, tek ulomak koji pokriva početno razdoblje izaslanstva od 25. srpnja do 19. studenoga 1606. 

Uz pismo s nadnevkom 13. kolovoza 1606. dubrovački su poklisari harača priložili i zaseban list sa šifriranim pismom, jedini takav list u sačuvanom dijelu Bobaljevićeva i Getaldićeva epistolara upućena Republici. Po prispjeću u Dubrovnik, tekst sastavljen od samo osam redaka nije razriješen na talijanskom, glavnom jeziku dubrovačke diplomacije, nego na hrvatskom. Sadržavao je tri rečenice i nudio tri obavijesti, koje se ovdje obrađuju prvi put. Prva se obavijest ticala opsade jedne luke, s koje se osmanska mornarica nakon što je spalila grad vratila s plijenom: „Odveli su pet djeva koje su našli ondi.“ Druga nudi procjenu da novi veliki vezir Derviš Mehmed-paša puni carsku blagajnu radi možebitne pripreme novoga vojnog pohoda iduće godine: „Ovoga godišta malo je vojske otišlo na sve strane, ma para da veliki tezoro kupi veliki paša za učinit veliku vojsku dogodišta.“ Pokazat će se da je 1606. bila posljednja godina Dugoga turskoga rata (1593–1606) i da je 11. studenoga 1606. sklopljen Žitvanski mir, koji je priznao granicu između Habsburške Monarhije i Osmanskoga Carstva kakva je bila u trenutku sklapanja mirovnoga ugovora i oslobodio Habsburgovce od plaćanja danka Osmanlijama. Treća je vijest da se veliki vezir veoma zanima za razvoj događaja nakon interdikta kojim je papa Pavao V. udario Mletačku Republiku 17. travnja 1606. zbog mletačkih zakona koji su bitno zadirali u postojeći odnos Crkve i države (zabrana izgradnje crkvenih građevina bez državnoga dopuštenja, državna konfiskacija posjeda koje je Crkva zakupila, podlaganje svećenika svjetovnom sudstvu): „Žudi veliki paša veoma znat u komu se terminu nahodi sada smeća među Papom i Mlecima, kažući da mu se ne može dat na znanje stvar draža od ove.“ Jesu li Dubrovčani javili u Istanbul da se u međuvremenu rasplamsao prijepor o valjanosti Papine odluke, poznat i kao „rat spisima“ (la guerra delle scritture), te da je papa povukao svoju zabranu 22. ožujka 1607, to dodatno treba istražiti. Ali je nedvojbeno da su Bobaljević i Getaldić kao poklisari harača dobro procijenili koje vijesti treba šifrirati i da su ih znali izreći jezgrovito. 

Keplerova poruka iz Praga

Najranije u rujnu 1606. godine Getaldićevo se ime pojavilo u ozračju jednoga znanstvenoga prijepora, koji je odjeknuo u Pragu i Padovi, a da Dubrovčanin u Istanbulu, po svoj prilici, ništa o tome nije doznao. Nakon pojave nove, blistave zvijezde na nozi Zmijonosca u listopadu 1604. mnogi su astronomi pokušali rastumačiti novu pojavu. Galilei je već u prosincu 1604. održao tri predavanja u središnjoj auli Padovanskoga sveučilišta, a tijekom 1605. pojavila se u Padovi knjižica Discorso intorno alla nuova stella potpisana pseudonimom Antonio Lorenzini i pisana s aristotelovskoga gledišta: sfera zvijezda stajaćica je nepromjenljiva. Predmnijeva se da je iza objavljivanja te knjižice stajao filozof Cesare Cremonini, koji je s Galileijem dijelio sveučilišnu zbornicu. Kepler, koji je od 17. listopada 1604. u Pragu motrio novu zvijezdu, objavio je svoja motrenja i zaključke u opsežnoj knjizi De stella nova in pede Serpentarii, potpisavši svoju posvetu caru Rudolfu II. 6. rujna 1606. U njoj se, dakako, suprotstavio Lorenzinijevu pristupu i tom prilikom podviknuo prema Italiji: „Što na to [kažete] vi, talijanski matematičari, Klavije, Guidobaldo, Magini, Galileo, Getaldiću, Rossi i mnogobrojni ostali? Zašto s tolikom strpljivošću zatvarate oči pred tom, tako velikom sramotom?“ Getaldić se u Keplerovu upitu pojavljuje u nizu od šest talijanskih matematičara, ili matematičara koji objavljuju u Italiji, odmah iza Galilea, kao istaknuto matematičko ime.

Određivanje geografske širine Istanbula

Boravak u Istanbulu iskoristio je Getaldić da se okuša u astronomiji i kartografiji. Dana 21. prosinca 1606. upriličio je jedno zasebno motrenje i odredio geografsku širinu Istanbula. Nažalost, rezultat nije tiskao, nego ga je pohranio u pismu dvojici isusovaca matematičara Claviusu i Grienbergeru 20. veljače 1608. godine: „U vrijeme suncostaja marljivo sam opažao na kojem je stupnju geografske širine smješten Konstantinopol [= Istanbul] i našao da je točno na 41. stupnju, a ne, kako mnogi pišu, na 43. stupnju.“ Među tim mnogima bio je i Ortelius, pa i Getaldićev prvi učitelj Coignet koji je u međuvremenu tiskao sažetak Orteliusova atlasa. Dubrovčanin je čedno izbjegao spomenuti najvažnija kartografska imena. Osim toga, Getaldić je prvi prinos kartografiji dugovao svome školovanju u Antwerpenu.

Po istoj je metodologiji za zimskoga suncostaja 1607. odredio i geografsku širinu rodnoga grada, o čemu je svojim glavnim znanstvenim korespondentima u istom pismu javio: „Za Dubrovnik sam našao da mu je geografska širina 42 stupnja i 35 minuta.“ Precizan rezultat i iz današnje perspektive!

Getaldić je u Istanbulu dočekao posljednju uputu dubrovačkih vlasti, sastavljenu 10. travnja 1607, kojom je poklisarima harača naređeno da se vrate u Dubrovnik. Može se s velikom vjerojatnošću zaključiti: Getaldić se u Dubrovnik vratio najkasnije tijekom lipnja 1607. godine.