Globalna civilizacija tišine

Neobičnu situaciju na samom početku Ovrhe, novog, antiutopijskog romana prozaistice, književne kritičarke i esejistice Lade Žigo Španić (žanrovska novost u spisateljičinu stvaralaštvu), njegova glavna junakinja Ava Šubić, ujedno pripovjedačica romana u prvom licu jednine, opisuje kao „jeziv košmar“. Dvadeset i tri su sata, nije spavala ni sat vremena kad se naglo probudila nakon što je sanjala sudar dvaju zrakoplova. U jednom od njih bila je i ona, u repu trupa koji se odvojio i počeo padati kroz crnu rupu, sva u panici i vičući upomoć, ali uzalud. Probuđena, sjetila se da su se popodne toga dana doista dogodile, u kratkom razmaku, čak dvije avionske tragedije – jedan sudar na nebu iznad Alpa, drugi na pisti pri uzlijetanju zrakoplova u Madridu. U prvome slučaju naglo se izgubila komunikacija između posade i kontrole leta pa su se pobrkali koridori, u drugome, pretpostavlja se, kontrolni je toranj poslao pogrešne informacije.

Izd. Hena com, Zagreb, 2026.

Već na sljedećoj stranici, kada se prijeđe s međunarodnog na domaći teren, u Hrvatsku i Zagreb (koji se u cijelom romanu poimence spominje jedan jedini put, premda se većina radnje odigrava u njemu, i bez autoričine namjere da grad učini prepoznatljivim slikajući ili makar samo imenujući njegove karakteristične vedute), postaje jasno da je to bila tek kratka najava za ono mnogo dalekosežnije što će odmah uslijediti na domaćoj sceni. Najprije se mobitelom Avi javila njezina prijateljica Barbara, koja samo usputno spomene zrakoplovne katastrofe, ali je sva preplašena iznijela svoje novosti: na Dnevniku su javili da će uskoro zatvoriti sedamdeset posto trgovina prehrambene robe u gradu; jučer joj je bivši muž ostao bez posla; navodno će zatvoriti i tvornicu mesa i prehrambenih proizvoda; ravnatelj škole u kojoj radi samo je slegnuo ramenima kad ga je pitala zašto im dva mjeseca nisu isplatili plaće, izgledao je pritom čudno i uplašeno; od čega će se živjeti, što će se jesti, pita se i dodaje kako se priča da će uskoro krenuti redukcije struje; boji se svega, ne zna više što je istina, a što laž.

Avu uznemiruju novosti koje je čula od uzdrmane prijateljice. Cijelu je noć uzrujana, san joj ne ide na oči. Sjetila se kako su nedavno odjednom zatvorili sva Cinestar kina, navodno zbog obnove inventara. Više ne puštaju nikakve filmove. Zašto? U jednom trenutku začuje ubrzane korake i lupu na stubištu. Kad otvori vrata, vidi susjede kako se s koferima i malom djecom preplašeno i brzo spuštaju stubama. Kad ih pita kamo idu, dječak joj kaže da zadnji vlak s kolodvora odlazi uskoro pa nemaju vremena za razgovor, a majka otresito veli da ih ne zapitkuje o privatnim stvarima. U krevetu Ava napeto razmišlja o neobičnom događaju i željela bi viknuti: „Što se događa?“ Ali pravi šok stiže rano ujutro: nepoznati poštar donosi joj omotnicu i hitro se udaljava. Na omotnici je zapečaćena riječ ispisana velikim slovima: OVRHA. Obavještavaju je da je izvršen prijeboj novca s njezina računa, a dok ne podmiri ostala dugovanja, ovršit će se njezine umjetničke slike u gradskim galerijama. Ava zna da redovito plaća sve račune i da nema nikakvih dugova, ali nikakvog službenog obrazloženja o postupku prijeboja i ovrhe nema.

Protagonistica romana slikarica je koja povremeno i piše, razvedena četrdesetogodišnjakinja bez djece, živi u glavnom gradu „male zemlje koja ima oko milijun stanovnika“, ima nekoliko prijateljica koje dugo nije vidjela. Mrzi bivšeg muža koji ju je ostavio zbog svoje tajnice i još uvijek u svojoj nutrini žestoko „ratuje“ s njim, ali ga i prezire jer je okrutan i neetičan čovjek koji to vješto prikriva. Ava misli da su možda takvi kao što je on tajni kreatori ove civilizacije tišine i umiješani u sve što se sada događa – „umiveni“ totalitarizam, uskrata komunikacija, gašenje tvrtki, suspendiranje ljudskih prava, virtualni svijet koji istiskuje stvarni, ljudski. Sad kad razmišlja o svom životu i trima erama koje je proživjela – preddigitalnoj u djetinjstvu s prirodom i s ocem koji joj je pričao i otkrivao svijet (a na kraju s Danijelom u povratku prirodi), digitalnoj, ispunjenoj tehnološkim čudima i virtualnim svijetom potpunog otuđenja, i ovoj postdigitalnoj – polako shvaća da ih ne može povezati jer je duboko ukorijenjena u onu fazu kada je bila djevojčica. Od susjeda u neboderu u kojem stanuje, kao i od sasvim nepoznatih ljudi koje je sretala po gradu i u redovima u kojima je čekala neka objašnjenja u Građanskom centru za reklamacije, Ava je čula priče o ovrhama koje su bile sasvim slične njezinoj. Smatrala je da se mora oduprijeti toj otimačini, možda i otkriti tko ju je organizirao u civilizaciji koju je prije toga utišao, umrtvio. Već je tada naslutila o čemu se tu radi:

„A što bi, Ava, taj lažni Bog danas mogao biti nego tehnokratski, korporacijski div kojem smo se svi molili? On obitava u svom stvarnom raju, u čarobnom penthouseu na vrhu najmodernije građevinske čarolije, a njegove riječi ponavljaju robovi u podnožju. U luksuznom uredu smišljaju se ove ovrhe i sve što se zbiva. Taj se div multiplicira i mutira, osjećamo stalno njegovo gmizanje, a nitko ne zna ni kako točno izgleda. Zlatno tele može mijenjati oblike. To je čudovište ušutjelo kako bi još više ojačalo u našem neznanju.“

A na kraju, u čudnoj zgradi u Zlatnom okrugu, pred nekom neobičnom porotom pred kojom je položila „ispit preživljavanja“, u razgovoru s čovjekom koji se predstavio kao odvjetnik, Ava je dobila odgovore za kojima je tragala. Ovrhe su bile, govorio je odvjetnik, „samo jedan mali eksperiment“, da se napravi selekcija. Jer, ljudi bez novca osjećaju se izgubljeno pa je njima lakše manipulirati. A kad i uzmete i ono što osobito cijene ili vole, oni se sasvim izgube. Što se pak tiče sredstava komunikacije, tj. njihova uskraćivanja i nesnalaženja, ljudi u takvim situacijama to ne smatraju svojim problemom. I tko sve to izdrži, taj je zaslužio preživjeti. Bitna je volja, preživjet će znatiželjni, sposobni, uporni. „Oni koji su odustali, nisu ni vrijedni života.“ Odvjetnik je još ustvrdio da postoji volja za moći i volja za životom. Moć, to je novac, a volja za životom znači „htjeti živjeti i bez novca“. Zato su ljudima uzimali i novac i sve što im je bilo blisko, „da se ljudi sami do kraja suoče sa svojim identitetom“.

Vrlo čitljivo, zanimljivo i napeto štivo. Onima koji ga pročitaju bit će jasno zašto su se u nj tako dobro uklopili Kafka (Dvorac, atmosfera), Iljf i Petrov (Zlatno tele) i Nietzsche (Volja za moć).