Festival u znaku flore i faune

Ovogodišnji 35. Dani hrvatskog filma po treći su put održani u karlovačkom Kinu Edison, a organizatori su ih pomalo duhovito nazvali polujubilarnima. Drugo najstarije namjenski sagrađeno kino u Hrvatskoj, koje je prije nešto više od tri godine ponovo otvoreno nakon temeljite restauracije, i treći se put pokazalo kao savršena festivalska lokacija. Ne samo zbog stila, koji sadrži elemente secesije i art décoa, niti zbog toga što je riječ o suvremenom multimedijalnom centru pogodnom za održavanje različitih programa i sadržaja, ujedno i prvom domaćem VR kinu, nego i zbog praktički savršene funkcionalnosti u kontekstu opsegom manjeg, ali značenjem itekako velikog i bitnog filmskog festivala. Primjerice, u predvorju kina tijekom festivala postavljena je nostalgična izložba portreta filmskih zvijezda, zapravo obrađenih autogram karti koje su danas pokojnoj Karlovčanki Dragici Pavičić sredinom prošlog stoljeća slale neke od najpopularnijih glumica i glumaca onog vremena, poput Doris Day, Jane Russell i Roberta Taylora.

Grand Prix filmu Opera redatelja Igora Zelića

I ovi su Dani obilovali zanimljivim i atraktivnim sadržajima, i u glavnom i u popratnim programima, od nove hrvatske animacije za djecu i inkluzivnih projekcija izbora kratkometražnih filmova, preko kratke retrospektive filmova Ivana Ramljaka i prikazivanja drame Krhotine – kronika jednog nestajanja, debitantskog dugometražnog ostvarenja nedavno preminulog Zrinka Ogreste, kojem je na festivalu bio posvećen i jednosatni razgovor, do autorske večeri doajena domaće animacije Zdenka Gašparovića, kojega su zdravstveni razlozi nažalost spriječili u dolasku, te dvaju programa iz povijesti DHF, od kojih je jedan bio posvećen nagrađivanim modernim klasicima snimljenima tijekom posljednjih 17 godina, poput Kokoške Une Gunjak, Belladonne Dubravke Turić i Piknika Jure
Pavlovića.

35. Dani hrvatskoga filma u karlovačkom Kinu Edison

Nagrađeni Igor Zelić / Snimio Demjan Rožman

Ove godine na Dane je prijavljeno rekordnih 209 filmova različitih vrsta i rodova, među kojima je izabran 51 naslov mahom zavidne i ujednačene kvalitativne razine. Veliki stručni žiri u kojem su bili redatelj i scenarist Andrej Korovljev, glumica Maruška Aras, montažerka i oblikovateljica zvuka Bernarda Fruk, producentica Katarina Prpić i filmski kritičar Mario Kozina stoga je imao nimalo lak zadatak odabrati najuspjelije filmove. Prema mišljenju potpisanog kritičara obavili su odličan posao, dodijelivši Grand Prix sjajnom eksperimentalnom filmu Opera redatelja Igora Zelića.

Riječ je o vrlo neobičnom djelu složene izvedbe i podjednako kompleksne značenjske razine, u kojem tijekom 20-ak minuta gledamo naizgled čvrsto zadan, stalno isti kadar u kojem se tijekom noći i pred zoru konstantno nešto zbiva. Samo naizgled, jer dubinski kadar sela s povremeno osvijetljenim prozorima nekih kuća iz čijih dimnjaka gdjekad suklja dim, s mještaninom koji pali traktor i kreće u polje, s muškarcem koji puši na balkonu i ženom koja odjeću stavlja na sušenje, pa čak u srednjem planu i okićenim borom oko kojega se čuje žamor djeteta, sugerira da je ono što gledamo trajalo mnogo dulje, možda i godinama i desetljećima. Jer, kad se konačno razdani, ukaže se konkretno selo, odnosno njegov dio, i tada postaje jasno da je riječ o zgarištu. O selu koje je uništeno ratom, o ostacima kuća s garavim zidovima i pougljenjenim krovovima u kojem odavno nema života. Onaj, pak, život koji smo gledali odvijao se nekad, u svoj prividnoj jednoličnosti a suštinski bogatstvu, i od njega više nema ničeg. Ostale su tek ruševine i sjećanje na nekadašnju svakodnevicu, a njih autor, kako je u obrazloženju nagrade naveo žiri, prikazuje na vrlo poetičan način i s gotovo hipnotičkom snagom. Bez (jasno izgovorene) riječi, samo kroz igru svjetla, sjene i zvukova Zelić je uspio kreirati iznimno bogatu fresku naslućivanih ljudskih egzistencija, zbog čega i otkriće o tragičnom epilogu u završnici biva još snažnije i više uznemirujuće.

Luka Galešić nagrađen za najbolju režiju za film Traje veliko finale

Nagrada za najbolju režiju dodijeljena je Luki Galešiću, autoru kratkog igranog filma Traje veliko finale, koji još jednom svjedoči o zanimljivost i potentnosti splitske filmske scene posljednjih godina. Ne samo što „splitska dica“ pobjeđuju u Puli, prošle godine s Južinom Ante Marina, a ove s Koke Igora Jelinovića, nego je ponajviše zahvaljujući djelovanju Umjetničke akademije u Splitu i Kino kluba Split, stasao niz intrigantnih autora mlađe i srednje generacije među kojima su i Rino Barbir, Juraj Lerotić, Andrija Mardešić, Marko Jukić i svakako Josip Lukić, koji će na skorom Zagrebačkom filmskom festivalu predstaviti svoj dugometražni prvijenac.

Luka Galešić je Zadranin, ali njegov je film čvrsto ukorijenjen u poetiku „splitskoga kruga“. Dok traje završnica rukometnog prvenstva iz naslova, mladi Toni (Priznanjem za poseban umjetnički doprinos u glumačkom ostvarenju zasluženo ovjenčan Stipe Radoja) kao stariji sin skrbi o bolesnom ocu, kojega u već pomalo tipiziranoj ulozi tumači Izudin Bajrović. Na Toniju leži sve, od kupanja oca i njegova vođenja u nužnik do kuhanja i skrbi o mlađem bratu (Franko Jakovčević). Nezadovoljstvo i frustracija u njemu pomalo rastu tijekom proslave očeva rođendana, i zbog toga što nitko u obitelji, pa ni očeva sestra (Snježana Sinovčić Šiškov), ne pokazuju dovoljno razumijevanja i empatije ni prema ocu niti prema njegovu trudu. Okidač za erupciju potiskivane agresivnosti bit će formalno banalan detalj, pokušaj krađe stare očeve motorne pile, a u kontrastu s naslovom filma to će biti „malo finale“ obiteljske drame. Cjelina ima aromu autentičnosti i vrlo sugestivno dočarana ugođaja ljetnog dana, a sve su glumačke izvedbe odlične, pa se može pretpostaviti da je postava dugo i temeljito uvježbavala uigranost i prirodnost dramske situacije.

Dokumentarcu o odstrelu koza nagrada za najbolju montažu te Nagrada za etiku i ljudska prava

Dokumentarac Koze Tonćija Gaćine (Turizam!, serije Kultura na radničkoj traci, Na putu: Konjima do Crnog mora), koji je svjetsku premijeru doživio na prestižnom festivalu u Locarnu prošle godine, dodijeljena je nagrada za najbolju montažu Dore Slakoper te Nagrada za etiku i ljudska prava. I u ovom slučaju posve zasluženo, jer je posrijedi vrlo intrigantan i u nekim sekvencama nelagodan film koji se bavi i lokalno i šire društveno uznemirujućom pričom o odstrelu koza na otoku Unije.

To je rezultat nepromišljene odluke o naseljavanju koza na otok još u 1980-ima s ciljem obnove stočarstva, od čega se prilično brzo odustalo. No ostale su posljedice, a najvažnija je ta da je broj koza na otoku danas deset puta veći od broja stanovnika. Prema riječima autora, koze se ubijaju na različite načine, ne samo organiziranim odstrelom koji se može vidjeti u filmu, nego i ilegalnim lovom i doslovnim trčanjem za njima, nakon čega slijedi klanje. Prizori lova i osobito zbrinjavanja lešina nisu za svačiji želudac, a doks ne svjedoči samo o još jednom promašenom pokušaju intervencije ljudi u prirodni poredak, nego i o nasilju koje je tako često izlaz iz situacija koje su ljudi sami stvorili.

Spomenimo još i da je Nagradu za najbolji zvuk osvojio igrani kratkiš Poluotok Davida Gaše (Niska trava), Nagradu za najbolju glazbu eksperimentalni Zaboravljeni vrtovi Tomislava Šobana (Otac, Krhko), a Nagradu za najbolji scenarij zabavni dokumentarac Medo u šparugama Ivana Grgura, duhovita i zgodno pomaknuta priča o medvjedu koji je navodno viđen u šumama Istre, baš na područjima gdje se intenzivno beru
šparoge.