DRAGO ŠTAMBUK, 69

U Teheranu sam, Boustanu prvome, uz Pasdaran, dugu ravnu ulicu što silazi s obronka; preko puta je Muzej perzijskih tepiha, sredinom ceste qanat svježom vodom protječe noseći od zime preostalo smežurano lišće; daleko od svojih, najsvojijih, gledam kroz prozor u visoka stabla javora i njihove krošnje s mladim petoprstim izbojima, u nebo koje tamni pred rijetku kišu što stiže s Alborza. Tamo je negdje, kadšto ga vidim – kad zagađenje mine – Damavand, sveta planina; u njoj gnijezdi se tridesetoptica Simurgh, a u nutrini snatri prisilnim snom, okovan i ljutit – Zahak, čekajući svoj trenutak zlosretni i ljudsku veliku nevolju. Ugasnuo je vulkan, no ne nadajte se, nije zauvijek; probudit se može i hoće u čas onaj kada čovjeka spopadnu proljetni virusi – zlo nikada ne spi zavazda; bdije kano i krunata pošast što svija u crno, tamno crno! Čestice smrti slobodno kruže svijetom, nevidljivi uljezi nastavaju ljudske sluznice, prodiru u pluća, rahle alveole i šire pomor, bezumni strah ljudstva. Zazivlju znanstvenici imunitet krda, spas s bilo koje znanstvene platforme, cjepivo, protutijela preživjelih. Granice zatvorene, nebo sklopljeno u jauk. Nikan bolnica očekuje strance zaražene virusom, brižni Farhad podiže palu novčanicu s rukavicama i slavodobitno je stavlja sa strane na izdvojeno, kužno mjesto. Dućan je klopka, ljudi opasnost. Šal umjesto maske štitnik je nevidljivom aerosolu; krećem se prostorom kano pučinom, tražim i nalazim najotvorenije mjesto pod svodom. Doma, u zatvoru, o zid jačam oslabljena ramena, sklekovi su preteška zadaća. Što je budućnost u godini 69-oj, đavlu brojci miloj: pozicija je iz Kama Sutre: vrag s propalim čovjekom u snošaju koji ne daje nikakva poroda. Sve samo virusi i česti nečiste koje podižu kašalj i hrakanje. Ajatolasi s bijelim i crnim turbanima – potonji izravna linija proroka, stoga i važniji – propovijedaju na praznim iranskim trgovima. Sestra je u izolaciji, stan popucao od potresa, katedrala izgubila toranj, možda i oba, jantarna japodska glavica smrskana, Zrinjevac neupotrebljiv. Dimnjaci urušili krovove, Zagreb se ljulja s uzdasima, očekuje statičare, a virusni plašt stoluje nad svime poput onog sa zvijezdama od djevice Guadalupe. Kažu da pišem o kraju svijeta i da su mi pjesme tamne; zar tamnije od svijeta u koji ulaze? Danas je Cvjetnica, 5. travnja, tjedan do Uskrsa. Prijateljica iz domaje namjenjuje mi pušlek drijena i mirišljivi gugan u jagnušima – malim jastučićima, što nose se oko vrata i čuvaju od uroka. Drijen je samoniklo drvo što procvate prvo, a gugan slatka močvarica. Blagoslovljeni jagnuši, do Velike subote se nose, a onda spaljuju da bi uskrsna orehnjača ljepše odisala. Krpe snijega prizemljuju krunske viruse i sravnjuju im pupove kojima se lijepe za stanice alveola. Od sebe dobar, svijet zbraja žrtve plačući nad truplima. Disajnici il’ dišnici – najtraženija roba na bijelom su tržištu zdravlja. Preskoci kozlića na lorestanskim brdima jer Reza i Murtaza znadu kako ih nagovoriti na skok. Susnježica ispire pasdaransku kaldrmu, odnosi pogani nakot u teheransku kloaku, zaštićuje trenutno. Naglo prosinuće navodi me na Biokovo i sv. Juru, sjedinjuje s rodnim otokom; u trećem oku skupljam radost i strah odsuća, no i rastuću privrženost. Svetu pak odanost brišu graktanjem vrane natprosječno dugih krila i tankih nožica. Pred kućom u kojoj stanujem stablo ginka se ginga nečujno, jer ni ćuha ni puha neima. Alborz je blokirao sjeverac s Kaspija, a moje uvele usne ne ljube ovdje nikoga, niti me pohodi itko s milošću većom od grama sjećanja. Sam, na kraju svijeta, pod zidom iza kojega ni mrve prostora za disanje nema. Skamenjena pluća, ožiljcima vezana krila, slomljen vrat. Gdje si domovino, s koje strane svijeta? Eda poklonim se napamet u smjeru koji ravna srčani trk. Mirišljiva kozja krv uzdiže se vrtnim zidom k nebu i podsjeća na domaju. Na stolu prostrtom tanjuri su i za vas, predragi. Ne stavljam hranu, ali mjesto je vaše i ono vas čeka, vazdan, pod krvavom zvijezdom. Kaplju rubini u obliku suza s nebosklona. Hrvatima su nesklone čudesne perzijske padalice, hrvatski kraljiću – Gašpata!

(Teheran, završeno koncem 2020)

Snažna pjesma u prozi o biću između domovine i svijeta

Piše Darija Žilić

Drago Štambuk objavio je više od 50 knjiga poezije, eseja, florilegija i prijevoda. Dobitnik je više priznanja, a preveden je na mnogobrojne jezike. O njegovoj poeziji pisali su književnici Raymond Carver, Andrew Motion, Tess Gallagher i drugi. Kao uvodna misao u knjigu poezije Nedovršeno stvaranje svijeta javlja se rečenica: „Povijest, kakvu poznajemo, zbir je zločinjenja pomućenog čovječanstva.“ Ta misao bitna je posebno za zadnje pjesničke knjige u kojima je pjesnik usredotočen na relaciju čovjek – svijet. Naime, nezavršena kozmogonija, ali i nedovršena čovjekova prilagodba svijetu ostat će trajna preokupacija Štambukovih novijih knjiga pjesama u prozi kao što su Theurgija i Uzgon. Između čovjeka i svijeta nema povezanosti, holizma, nego samo prijepor. Egzistencijalistička stranost čovjeka u svijetu koji nema cjelovitost. Štambuk u svojim pjesmama povezuje apstraktno i konkretno, phyzis i duhovnost, miješaju se slike metafizičke sa slikama vegetacije koja se guši u bolećivoj vlazi. Zbirka pjesama Uzgon bitna je u ovom kontekstu zbog toga što donosi ekstatičan diskurs, frenetičan ritam, povezivanje perzijskog i onoga rodnoga, bračkoga, kroz spiritualizaciju postojanja i svijest o urušavanju humanističkog u svijetu. Dadash, što na perzijskom znači braco, govori o toj upućenosti na čovjeka, bliskosti i povezanosti: „Dadash, prijatelju dragi, srođen s pčelama u Khoramabadu na padinama Zagrosa, medenoga voska i stasa visokoga kojim dosižeš zagrebačko sunce.“ U dramatičnim proznim pjesmama snažno nabijena ritma, pjesnik ponovo upozorava na kaos, primordijalnu poplavu, osjećaj rušenja, vječnu borbu dobra i zla. I ta temeljna opreka postaje važna za tektonske poremećaje, za ekspresionističke slike ružnoće, ratova, zla i upit na kraju: „Gdje ste, ivanjske krijesnice?“ Duboka ekološka svijest, pomor rijetkih vrsta, onečišćenje svjetlosno, sve to postaje tema Draginih pjesama koje su angažirane na poseban način, kao krik za spasenje čovjeka i vraćanje u Božje krilo.

Takva je i snažna pjesma u prozi 69 naslovljena brojem autorovih godina u vrijeme kada ju je pisao. Štambuk je tada bio Veleposlanik RH u Iranu. Stoga je i lirski junak smješten u Teheranu, nalazimo opis ambijenta, prostore građevina i opis atmosfere, pritom pjesnik koristi i izraze iz perzijskog jezika kao quanat, pasdaran. Lirski junak izražava čežnju za domom, jer je odmaknut od najsvojijih, no ostaje u prostoru svete planine Damavand. Slijede slike sobe kao zatvora, otvorene pučine, i virus koji vlada posvuda, jer godina je 2020. i doba pandemije. U jednom trenutku povezuju se slike doma i svijeta u jednu cjelinu. Slike potresa u Zagrebu, ali i prazni iranski trgovi su jedno, znak bolesti i straha, jedinstvenog stanja u svijetu. Nema odmaka, dom i svijet su jedno, prožeti česticama smrti. Pojavljuje se i slika vlastitog onemoćalog tijela i blaga autoironija. Pjesnik dinamično niže slike, spominje i datum u kojem pjesma nastaje, potom i autopoetički reflektira o vlastitim tamnim pjesmama i svijetu u kojem nastaju. Pritom je dirljivo lirski opisan prizor – krpe snijega i susnježica i na zagrebačkim i na iranskim ulicama. I sve se čini klaustrofobičnim, gradacijom kao da se gubi zrak, zgušnjava se izraz koji naglašava samoću čovjeka na kraju svijeta. Ovo i jest pjesma o kataklizmi, hiperbolička, snažna, pisana frenetičnim ritom, kao i pjesme u Uzgonu, spajaju se prizori koji okružuju lirski subjekt, i prizori iz ranjene domovine, sve se to povezuje u trećem oku, kako to pjesnik ističe. Miris biljke, kozja krv priziva još više osjećaj za domovinom. Ponovno i slike Biokova i sv. Jure, rodni otok, kao u Uzgonu. Ono što je još posebnost pjesme je sinkretizam religija: katolička Cvjetnica, Zahak iz zoroastrizma i djevica Guadalupa, zaštitnica Meksika. Na kraju, Štambuk spominje i Gašpara ili Gašpatu, kao hrvatskog kraljića, odnosno hrvatskog kralja iz Harvatije koji u Betlehem nosi Novorođenom Isusu zlato kano kralju. Spominje i Hrvatima nesklone čudesne perzijske padalice…

Pjesma u prozi 69 povezuje razne vremenitosti, religije, krajeve, ali iznad svega je vezana za domovinu, donosi snažan osjećaj za vlastiti narod i njegovu budućnost, a sve to najbolje pjesnik osjeća upravo u udaljenosti od domovine.