Dostojanstvo u mramoru

U kršćanskoj eshatologiji smrt je prva od četiri posljednje stvari. Ostale tri su sud, raj i pakao. Tema smrti u sakralnoj tematici likovne umjetnosti ostvarena je u nizu velikih djela, posebno u razdoblju renesanse i baroka. Stradanje i smrt Isusa Krista bili su česta tema, a u opusima pojedinih umjetnika predstavljaju njihova, ako ne najveća, onda sigurno posebno značajna djela. U tu kategoriju ostvarenja spada i Michelangelova Pietà, rano djelo firentinskog majstora koji je 1499, kada je skulptura dovršena, bio u dvadeset četvrtoj godini života.

Ovo njegovo mladenačko remek-djelo, izloženo u bazilici sv. Petra u Vatikanu, i danas ljepotom i snagom svoje izražajnosti zaokuplja pozornost stručnjaka i ljubitelja umjetnosti. Posebnost skulpture nije samo velika tema oplakivanja mrtvog Božjeg sina, skinutog s križa i položenog u Bogorodičino krilo, nego i modernost u koncipiranju ovog zahtjevnog sakralnog motiva. U vremenu u kojem je nastala Michelangelova Pietà nema premca među djelima drugih kiparskih majstora koji su se bavili istim motivom. Skulpturu izvedenu u bijelom kararskom mramoru istodobno karakteriziraju jednostavnost i bogatstvo kiparskog izraza. Ali majstorstvo firentinskog genija i u tome je što ova piramidalna kompozicija emanira prividnu mirnoću scene. Oblici su toliko rafinirani u dirljivo finom pokretu Bogorodičina i Kristova tijela, s bogatim naborima draperije Djevičine haljine, što svjedoči o inventivnosti Michelangelova smisla za izražavanje one unutarnje dimenzije, one psihološke nijanse kakvu može dati čin oplakivanja ožalošćene majke. Upravo se u tome nalazi paradoksalnost ovog djela.

Michelangelova Pietà izložena u bazilici sv. Petra u Vatikanu / Snimio Vladimir Gladkov Izvor Pexels

Nijema bol Bogorodice

Bogorodičino lice u savršenoj je formi uzvišene mirnoće. Glava Majke Božje blago je nagnuta nad tijelom mrtvoga sina. Istodobno mu se na rafiniran način klanja i žaluje. To je upravo ono što je zbunjivalo promatrače i kritičare ovog djela i izazivalo prigovore ne samo da je Madonino lice poput lica mlade žene, mlađe od njezina tridesettrogodišnjeg sina, nego i da na tom licu ožalošćene majke nema ni suza, ni traga potresenosti, niti bolne grimase kakvu bi prikaz takvog motiva nužno zahtijevao. Michelangelo se pokušavao „pravdati“ objašnjavajući da uz čistoću srca i čestitost Bogorodici ne pristoji „plakati kao što plaču zemaljske majke“.

Međutim u tom se paradoksu izražava duboko autorovo shvaćanje duhovne snage i svijesti žene koja je bezgrešnim začećem rodila Bogočovjeka. Bez obzira na kiparevo nastojanje da razriješi nesporazume s rečenim kritikama, on zna da istinsko umjetničko djelo ima svoju unutarnju logiku koju njegov stvaralački genij, njegovo osjećanje i doživljavanje teme oblikuju na adekvatan način. „Umjetničko djelo ne stvara se rukom nego glavom“, govorio je Buonarroti. Madonino lice nijemo je isto tako kao što je nijema najdublja bol nad mrtvim tijelom rođenog djeteta. Lice Mater Dolorosa lijepo je i stoga ono također može predstavljati arhetip žalovanja koji upravo kroz kršćanski prizor ove velike sakralne teme dobiva univerzalno humano značenje.

Osim lica, i ruke Kristove majke imaju posebno simboličko značenje. Piramidalni blok kompozicije koji čine dva tijela koherentne kiparske cjeline ima posebno izražajnu ljepotu u poluspuštenoj Madoninoj lijevoj ruci otvorenog dlana koja, kako je suptilno poetski ustvrdio Heinrich Wölfflin, „prati Bogorodičin nijemi monolog boli“. Ova ruka također unosi u kompoziciju akcent mističnog značenja. Iskrenost otvorenog dlana svjedoči o smislu žrtve umrlog sina. Otvoreni dlan također je iskrena, dirljiva gesta svjesna Božje milosti i Marijina predanja Tvorcu, ali i kiparska invencija kojom se iz prividno mirnog stava dvaju tijela izražava duboka unutarnja, živa i tiha, blaga energija ožalošćene majke.

Dostojanstveno Bogorodičino držanje u težini njezine boli prožeto je osjećajem i sviješću da je smrt njezina sina bila neminovna, otkupiteljska smrt, tako da žrtvovano tijelo na raspeću, nekoć živi plod Marijine utrobe, sada u njezinu krilu leži kao beživotno tijelo čiju smrtnu ovozemaljsku težinu ona osjeća kao dio sebe. Plod utrobe bezgrešnog začeća postao je plod žrtvene Bogočovjekove smrti. Između dviju Madoninih ruku, one otvorenog dlana i one kojom pridržava dio Kristova toraksa, zbog čega je podignuto njegovo beživotno rame, postoji virtualna linija simboličnog kvaliteta koja Bogorodici daje dvostruko značenje tjelesne i duhovne dimenzije. Desna ruka kojom pridržava mrtvo Kristovo tijelo svjedoči o zemaljskom poslanju i žrtvovanju njezina sina, dok lijeva ruka simbolizira smisao tog poslanja i njegove nebeske predodređenosti. Zemlja i nebo povezani su misterijem utjelovljenja.

U mramoru naslućeno uskrsnuće

Osjećaj za suštinski smisao kiparske forme Michelangelo je posebno pokazao u oblikovanju Kristova tijela. Inventivnost formalnih pojedinosti, način na koji je položeno mrtvo tijelo zabačene glave, s blago izvijenim toraksom, s opuštenim rukama i nogama – svim ovim pojedinostima upravo medij skulpture daje posebnu uvjerljivost i sugestivnost tjelesnog. Ova se formalna kvaliteta djela u punoj izražajnoj ljepoti ističe kad se skulptura Pietà promatra iz raznih kutova gledanja. U tom se virtuozno obrađenom beživotnom Kristovu tijelu već latentno naslućuje ono što će se označiti kao čuvena michelangelovska terribilità, posebno karakteristična za njegova kasnija djela.

Kristovo tijelo čisto je, s profinjeno naglašenom muskulaturom, bez tragova golgotskog mučnog martirija. Samo se na toraksu, s desne strane, na prostoru između rebara, vidi diskretan trag oštrice koplja kojim je rimski vojnik Longin probo Kristovo raspeto tijelo na križu. Isusov je lik sličan Marijinu jer na njemu nema tragova boli, izmučenog i izranjavanog lica. Blagog je i spokojnog izraza, kao da je usnuo. Sva ova virtuoznost kojom je oblikovano Spasiteljevo tijelo nije samo dokaz tehničkog savršenstva majstorskog klesanja u kamenu, nego je i simbolično naslućivanje čudesnog događaja uskrsnuća koje će se dogoditi treći dan nakon pokopa tijela. Tijelo skinuto s križa, položeno u Bogorodičinu krilu, bjelinom mramorne puti nagoviješta uskrslo tijelo, sluti svjetlost koja će se emanirati iz obnovljenog tijela prvorođenog od mrtvih.

Skulptura Pietà stoga je istodobno skulptura života i smrti. Forme su sjedinjene u dirljivu melankoličnu cjelinu. Već se na ovom mladenačkom Michelangelovu remek-djelu naslućuje mnogo onoga što će umjetnikov genij u godinama velikog iskustva i zrelosti imenovati rečenicom: „Moja je jedina radost melankolija.“ (La mia allegrezza è la malinconia).

Michelangelova posljednja Pietà, ona iz kasnih majstorovih godina, nazvana Pietà Rondanini, u kojoj su urezani zadnji tragovi majstorova dlijeta koje je smrt trajno zaustavila, i koju karakterizira ono non finito, nedovršena je i krajnje reducirane forme gotičke izduženosti nejasnih oblika. S pravom se smatra vrhunskim djelom i često se zbog svoje potresne snage pretpostavlja ovoj mladenačkoj skulpturi perfekcionističke izvedbe. Međutim, Pietà iz kiparove mladosti, u svojoj savršenoj i visokopoliranoj obradi kamena, ima na drugačiji način također potresnu snagu koja težinom tihog dostojanstva u boli čini da ovo djelo nadilazi sebe u kiparskom smislu. Od fizičke opipljivosti, realističke perfekcije mramornih bijelih oblika stvara se simbolična transcendentna aura mističnog jedinstva nebeskog i zemaljskog. Michelangelova mladenačka Pietà dirljiv je primjer koji sugerira smrt kao prijelazni oblik života u beskrajnu nebesku vječnost.