Čitanje u srednjoj školi – komu još to treba?

Ciklus tribina Studentska riječ nastao je u suradnji Knjižnica grada Zagreba (trenutno Gradske knjižnice) i Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagreba, u ovoj sezoni s Odsjekom za komparativnu književnost. Cilj je programa da se studentskoj populaciji omogući javno propitivanje tema koje ih zaokupljaju, i to u razgovoru sa sugovornicima koje sami odaberu. Urednici su studenti Filozofskoga fakulteta Inja Munić, Ivan Pocedulić i Ignac Ratković.

Gost Ivan Pavlović, nastavnik hrvatskoga jezika u zagrebačkoj II. gimnaziji, gdje vodi i dramsku skupinu i voditeljica tribine Inja Munić, studentica FFZG

Kako uočava urednica i voditeljica tribine Čitanje u srednjoj školi – komu još to treba? Inja Munić, škola je za mnoge prvi susret s književnim djelima i prostor u kojemu se oblikuje odnos prema čitanju i književnosti. Obradom lektirnih djela, odlascima u kazalište, sudjelovanjem u dramskim skupinama i drugim aktivnosti učenici se susreću s djelima koja od njih traže razumijevanje i tumačenje, a put stjecanja spomenutih vještina nije uvijek jednostavan. Gost Ivan Pavlović, nastavnik hrvatskoga jezika u zagrebačkoj II. gimnaziji, gdje vodi i školsku dramsku skupinu, voditelj radionica za razvijanje filmske pismenosti u udruzi Djeca sreću umjetnost te mentor zagrebačkim studentima kroatistike, nastojao je proniknuti u čitalačku zavrzlamu i ponuditi rješenja kako preoblikovati naslovno pitanje u komu čitanje danas još NE treba?

Koliko mladi čitaju i čitaju li uopće? Neprestano smo opkoljeni poražavajućim rezultatima na bespućima interneta koji se odnose na čitanje i razumijevanje knjiga. Pocedulić podsjeća kako je i Sokrat govorio da su mladi problematični i da će uništiti civilizaciju, što bjelodano nije samo fenomen naše svakidašnjice. Srednjoškolski nastavnik, jasno, ne misli da će mladi uništiti civilizaciju, ali da imaju problematičan odnos prema djelatnostima kao što je čitanje, što su stariji od njih obavljali ipak intenzivnije, svakako ustvrđuje. Kada upita svoje učenike čitaju li, primjećuje da se na njima ipak vidi grizodušje nakon što izgovore da i ne čitaju baš, no voljeli bi čitati više i druge slične floskule. Iz toga se očituje, kako tumači Pocedulić, da je čitanje i dalje važna aktivnost koja izaziva strahopoštovanje. Gost će zapravo pojasniti da je danas uistinu nemoguće ne čitati jer nikada čovjek u povijesti čovječanstva nije bio toliko okružen tekstovima. Tekstovima koji nas neprestano pozivaju na neku vrstu komunikaciju, na čitanje i tumačenje. Čitanje, smatra, postaje ključna kompetencija ako nastojimo uspostaviti bilo kakav odnos sa svijetom. Uvjeren je da učenici, pa i mladi općenito, stalno čitaju, ali čitaju ono što oni biraju ili što misle da je njihov vlastiti izbor. Algoritam im ponudi komadićak ugode i uvlači ih u ovisnički odnos. Ne mogu izdržati a da ne pogledaju ekran i iznova im se vraća potreba doživjeti novu ugodicu. Pitanje valja preusmjeriti, ističe Pocedulić, kako mlade, a i starije izvući iz balončića ugodice i otkriti im da postoji neki sadržaj iza toga balončića.

Ako se složimo, smatra Pocedulić, da je sve oko nas tekst, onda iz dana u dan čitamo situacije, čitamo i druge ljude, pa je čitanje ujedno i razumijevanje. Iz odgojno-obrazovnoga sustava u svijet će izaći čovjek onda kada razvije vještinu čitanja.

Kako nastava književnosti može dovesti do tih ishoda? Najprije, ističe gost, treba čitanjem doći do užitka. Prema Poceduliću, tekst učenicima neće vrijediti ako ne komunicira s njima, ako ne govori ništa o njima. Ključ je naći nešto privlačno, aktualno u svim tekstovima – starijima i novijima – pa će tako svi klasici zadržati svoj status i današnjim učenicima. Glavni je izazov ovoga vremena, tumači, što smo opterećeni svakojakim distrakcijama i neprestano posežemo za novim sadržajima, u 20-ak minuta umjesto da poskrolaš stotinjak tekstova, moraš se posvetiti jednomu tekstu. Stvarno nekoga moraš dobro uvjeriti na takav angažman i dati mu prešutno obećanje da taj napor vrijedi. Pri čemu naglašava da se nevjerojatne stvari mogu dogoditi ako se uspori ritam – sa svojim će učenicima radije, ako je potrebno, jednu strofu detaljno i s razumijevanjem analizirati dva školska sata negoli pet pjesama letimično i nekvalitetno. Učenici će vidjeti kako tekst razvija značenja i možda ranije osjetiti u čitanju užitak kada uoče da neki sadržaj slojevitije razumiju, a nakon skrolanja pak dobiju osjećaj praznine – postpandemijski spleen, kako je Pocedulić sa svojim učenicima nazvao taj osjećaj. Usto smatra da reformu, pored brojnih nedostataka, valja iskoristiti upravo za usporavanje nastavnoga ritma. Reforma je, tvrdi, oslobodila vrijeme u satnici u kojem se nastavnik sa svojim učenicima može posvećenije baviti određenim lektirama.

Književnost na kraju, sudi Pocedulić, valja promatrati kao vježbalište za čitanje i razumijevanje svijeta. A sve će okupljene, kako se tribina približavala kraju, podsjetiti da nema življe aktivnosti od čitanja, ključne vještine opstanka bića koja nešto osjećaju i misle.