Barunica Castelli svojim glasom iz drugog pera

„Generacijama vjerujete Leoneu. Vjerujete njegovu gađenju, njegovu skalpelu. A tko je pitao mene za moje lomove, za blato iz kojega sam izrasla prije nego što sam odjenula baršun? (…) Bila sam sporedni lik u tuđoj verziji nesreće. Sad sam ovdje da kažem ono što je prešućeno.“

Tim riječima, kao odjekom zakašnjele optužnice i krikom za prešućenom istinom, u prepunoj Dvorani Jure Petričevića u Matici hrvatskoj otvoreno je jedno sasvim novo poglavlje hrvatske književnosti. Predstavljanje romana Ja, barunica Castelli hrvatske glumice i spisateljice Anje Šovagović Despot, objavljenog u nakladi Matice hrvatske, bilo je mnogo više od uobičajenog protokola. Bio je to društveni događaj koji je okupio kulturnu elitu, ponudivši dekonstrukciju jednog od najvećih mitova naše književne tradicije, a to je onaj o Glembajevima.

Luka Šeput, Zdravko Zima, Anja Šovagović Despot, Božidar Petrač i Nataša Janjić Medančić na promociji u MH

I polemika i poštovanje prema Krleži

Jedna od najomraženijih ženskih figura hrvatske književnosti napokon je dobila pravo na repliku. Gotovo čitavo stoljeće nakon što ju je Miroslav Krleža osudio na ulogu hladne i proračunate femme fatale, barunica Charlotte Castelli ponudila je vlastitu ispovijest. Roman nas preko kulisa agramerskog blještavila uvodi u salone s početka 20. stoljeća, u kojima se sav taj sjaj razotkriva kroz mrežu licemjerja, tajnih ugovora i spletki. Romaneskni tekst, koji funkcionira kao živi dijalog s književnom i kazališnom povijesti, suprotstavlja sav taj klaustrofobičan ambijent kozmopolitskoj Europi, čija raskošna scenografija dobro skriva ponor moralne dekadencije i duhovnog sloma.

Zainteresirana publika na atraktivnoj promociji

Nataša Janjić Medančić kao Barunica Castelli i
Franjo Dijak kao Leone Glembay / Snimio Mirko Cvjetko / MH

Urednik Luka Šeput kazao je kako roman, upuštajući se u reinterpretaciju jednog od najpoznatijih ženskih likova hrvatske književnosti, popunjava praznine u Krležinoj priči, dajući barunici Castelli vlastiti glas.

Književni kritičar Zdravko Zima ocijenio je djelo kao svojevrsnu repliku na maskulinu viziju svijeta, ali i hommage Krležinu spisateljskom geniju. Istaknuvši kako je Krleža, kako za života tako i u smrti, nepresušan izvor intelektualnih sukoba, zaključio je kako je i ovaj tekst dio šireg, polemičkog obzora u koji se upisuje i autorica, pristupajući temi kroz prizmu glumačke intuicije.

Književni kritičar i potpredsjednik Matice hrvatske Božidar Petrač naveo je da se autorica izravno suočila s Krležinom dramom i baruničinim likom te ga pokušala osloboditi zadanih osuda i predrasuda „onako kako to doživljava njezin glumački nerv“. Ona „izvrće unaprijed zadanu percepciju baruničina lika“, pritom „usložnjavajući njezinu psihologiju“. Ovom intimnom pripoviješću ona „dobiva novi život, njezin glas drukčije zvoni”, zaključio je Petrač, dodavši kako autoričina vizija ne umanjuje ukupnu vrijednost Krležina djela, nego ga dopunjuje i otvara prostor za nova čitanja.

Izd. Matica hrvatska,
Zagreb. 2026.

Glumica Nataša Janjić Medančić, koja se i sama okušala u ulozi barunice Castelli, rekla je kako je autorica svojim angažmanom odlučila ispraviti nepravdu te od sporednog lika učinila glavni. Dala joj je pravo da prije svega bude čovjek sa svim svojim slojevitostima i punokrvnošću.

Književna i kazališna večer za pamćenje

Na koncu, govorila je i Anja Šovagović Despot, koja je zahvalila izdavaču, uredniku, predstavljačima i publici te piscu Miroslavu Krleži te napomenula kako je pri pisanju slijedila svoj „glumački instinkt“. Pritom se, kako je kazala, često osjećala osamljeno. Ipak, poentirala je pozvavši se na Krležin citat: „Osamljenost nije dokaz da čovjek nije u pravu“.

Damir Zorić i Anja Šovagović Despot

Predstavljanje je okupilo niz predstavnika kulturnog, umjetničkog, intelektualnog i političkog života, matičare, ali i svekoliku zainteresiranu javnost. Pored predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića, zastupnice u Hrvatskom saboru te predsjednice Odbora za Hrvate izvan RH Zdravke Bušić, nazočne su bile glumice, balerine i pjevačice koje su tijekom karijere igrale ulogu barunice Castelli. Od Alme Price, Dubravke Miletić, Marije Sekelez i Nataše Janjić Medančić do Natalije Kosovac i Severine Vučković, a prisutna je bila i obitelj pokojne Ene Begović.

Predstavljanje je bilo režirano poput kazališne predstave, pa su dvoranom odjekivali ulomci iz romana koje su interpretirali Nataša Janjić Medančić, Dragan Despot, Franjo Dijak i Josip Despot. Sjajne glumačke interpretacije uvjerile su nas kako roman ne nudi tek prolaznu rehabilitaciju grijeha ove fatalne žene, nego raslojava cjelokupan društveni poredak i njegov lažni moral. Pritom valja naglasiti kako autorica prati baruničin život od djetinjstva obilježen bijedom, preko traumatičnog prvog braka s osamnaest godina, pa sve do bračne i životne kapitulacije pod glembajevskim krovom. Ona u jednom trenutku rezimira svoj položaj riječima „Ne pravdam se jer nagodbe nema, ali sam Bog zna da je to previše krivnje za jednu osobu“, što se otkriva kao esencija njezina unutrašnjeg svijeta, ali i samog autorskog odmaka od Krležina predloška, u kojem je njezin lik služio kao moralni paravan za cijelu obitelj.

Roman Ja, barunica Castelli nedvojbeno je važan doprinos našoj suvremenoj književnosti jer, brišući granice između književne i kazališne umjetnosti, ocrtava lik kroz psihološku i organsku proživljenost same autorice. Evoluirajući iz objekta pripovijedanja u njegov subjekt, Charlotte Castelli osobno ulazi u diskurzivni prostor te mu pridaje novu semantičku vrijednost, što će se zasigurno odraziti na buduća kazališna uprizorenja Gospode Glembajevih, kao i na način na koji će publika percipirati njezinu krivnju, lomove i konačnu tragediju.