Želimo da učenici zavole čitanje

Maja Zrnčić, srednjoškolska profesorica hrvatskoga jezika, kreatorica i voditeljica raznih programa za djecu i mlade u području umjetnosti i kulture kao što su Ruksak (pun) kulture i Rođeni za čitanje, voditeljica Službe za razvoj publike u Ministarstvu kulture i medija, poticateljica čitanja, ljubiteljica kazališta i filma, i Miroslav Mićanović, profesor, književnik, pjesnik, antologičar, urednik, voditelj radionica poezije i kratke priče te dobitnik prestižnih nagrada za književnost, autorski je dvojac zaslužan za bogatu, živu, vedru i grafički zavidno opremljenu čitanku suvremene književnosti. Upravo je čitanka Tamo gdje je sve po mom povod ovom razgovoru. No ne predstavljamo samo čitanku nego i putovanje, pustolovinu u kojoj su književnost i čitatelj glavni likovi. Zajedno će rovariti po ulomcima, živcirati se, milovati i razgovarati, a put im neće zakrčiti zatvorena pitanja kojima će skliznuti u biografizam ili prihvaćati nametnuta čitanja i interpretacije. Tekstovi su u čitanci raspoređeni u tri tematske cjeline i bave se širokim rasponom tema relevantnih za suvremenog učenika, poput identiteta, odluka, ljubavi, društva, rata i tehnologije. Svaki je autor predstavljen kao „mikroportret“ koji uključuje tekst, kratku biografsku bilješku i niz metodički osmišljenih poticaja za raspravu, kreativno pisanje i povezivanje s drugim umjetnostima. Osim primarnoga teksta upućuje se i na ostala djela, a čitatelji mogu zaviriti i u druge tekstove predstavljena autora.

Snimio Luka Stanzl / PIXSELL

Najprije o putu do tiska – zašto, kako, s kojom namjerom i s kojim ciljem čitanka suvremene književnosti?

Maja: I Miroslav i ja radili smo kao nastavnici hrvatskog jezika i književnosti sa srednjoškolcima. Kao i svi nastavnici književnosti željeli smo da učenici zavole čitanje. Jasno da onda slijedi „pitanje svih pitanja“: što sve možemo napraviti da se to i dogodi? Naša je čitanka i naš odgovor na to pitanje. Kroz mnoštvo radionica i kreativnog pisanja i poticanja čitanja, kroz razgovore s učiteljima i nastavnicima pokušali smo otkriti čitateljski život srednjoškolaca, pitajući se kakvi su nam izgledi u digitalnom okruženju i u vremenu dominacije STEM-a. Posebno su nas zanimali tzv. oklijevajući učenici, oni koji nisu sigurni bi li čitali ili što bi čitali…

Miroslav: Projekti nisu uvijek domišljeni dokraja i slažući čitanku bili smo nerijetko iznenađeni pojedinim izborom, onime što književni tekst donosi sa sobom: pustolovinu, novi uvid, pita nas o onome što je prolazilo pokraj nas, a da nismo tako mislili ili vidjeli na takav način svijet u kojem živimo, u kojem jesmo.

Čitatelji će divaniti s Poštarom lakog sna, čitati strip, intervju, učiti napamet Tesline izume, vratiti se na LiDraNo 2014, ali neće čitati siguran antologijski izbor, zašto?

Maja: Odabrani naslovi u našoj čitanci nude drugu vrstu sigurnosti, nude mogućnost izbora i učeniku i nastavniku, nude slobodu čitanja. Pročitali smo za učenike i njihove nastavnike i naslove koje nudimo, ali isto tako nudimo i druge mogućnost i neke druge odabire koji nisu u čitanci, ali dajemo smjernice za njih.

Miroslav: Promijenila su se očekivanja i antologije nisu ono što su bile, pitamo se što je kanon i je li moguć? Stanovita nesigurnost što je sadašnja vrijednost književnog teksta ne umanjuje našu želju da čitanka suvremene književnosti koju nudimo bude i privlačna i pouzdana, nadohvat ruke kad ne znamo kamo krenuti, što i kako čitati…

Koliko smjernice na marginama kako čitati i razumjeti tekst te metodičko-didaktičke upute sputavaju učenikov razgovor s tekstom? Koje alate za kretanje prostorom teksta i svijetom teksta vi nudite?

Maja: Vrlo često smjernice i metodičko-didaktičke upute zbunjuju učenike i sputavaju samostalnost njihove interpretacije, razumijevanje i doživljaj teksta. U čitanci se nalaze dodaci koji se bave postojećom književnom hrvatskom i svjetskom scenom, i, vjerujemo, nastavu književnosti čine aktualnom i životnom, bližom učeniku i njegovu načinu komuniciranja, upućuju na druga predmetna područja (povijest, glazbenu umjetnost, strane jezike, projektnu nastavu…), trudili smo se ponuditi interdisciplinaran i suvremeno koncipiran put interpretaciji.

Miroslav: Čitanka je, između ostalih, namijenjena nastavnicima i učenicima od 1. do 4. razreda, što znači da smo ih htjeli podržati u njihovu kretanju i razumijevanju pjesme, priče, romana, ali ne s previše preduvjeta i sputavanja, naprotiv! Činilo nam se da je i njihovo pisanje važan dio razgovora s tekstom Drugog, s tekstovima drugih.

Veli Matoš: „O, kada se samo sjetim! Bubati, biflati, ‘oksovati’, jurare in verba magistri, u najslađoj, najpoetičnijoj dobi naprezati pamćenje…“. Koliko smo se u nastavi jezika i književnosti odmaknuli od tih zamjerki?

Maja: Teško je odgovoriti na to pitanje jer nastava književnosti uvelike ovisi o jednoj jedinoj osobi, a to je nastavnik koji predaje u razredu. Naravno, postoji zadani plan i program, međutim na nastavniku je što će s njim napraviti. Smatram da je najveća zapreka „sigurnost antologijskog“, brojnost već napisanih i prihvaćenih interpretacija s kojima se „ne može  pogriješiti“.

Miroslav: Kratko i jasno, a zapravo ćemo ponoviti ono što se, iz poznatih i nepoznatih razloga, događa: „radikalne“ su promjene nužne, ali ne ovise samo o nastavnicima i učenicima, riječ o sustavu koji traži i glavu i rep!

Tko su novi učenici i novi nastavnici?

Maja: Današnji su srednjoškolci Generacija Z (Zoomeri) i Generacija Alpha. Iako je Generacija Z prva skupina pravih digitalnih urođenika, pripadnici Generacije Alpha od najranijeg djetinjstva ne znaju za svijet bez pametnih telefona, naprednih društvenih mreža (poput TikToka) i umjetne inteligencije. Naš je zadatak doći do njih, pokušati razumjeti njihov čitateljski ukus jer oni čitaju i više nego što mislimo, ali ne ono što bismo mi odrasli htjeli i što mislimo da bi oni trebali čitati. To jasno ne znači napustiti čitanje kanonskih djela, ali znači uzeti u obzir čitanje iz užitka na koje srednjoškolci imaju pravo kao i odrasli. A novi su nastavnici oni koji ulaze u današnje razrede i moraju voditi računa o tome tko sjedi u njihovom razredu.

Miroslav: Pokazuje se u različitim prigodama (LiDraNo, Novigradsko proljeće), na radionicama, smotrama i natjecanjima da uvijek postoje oni koji su u zamahu i snazi kojom govore o sebi i onom što ih okružuje, koji vladaju različitim alatima i kreiraju vlastito vrijeme učenja, odrastanja, zaljubljivanja, istina, na ponekad nam stran i dalek način, ali tim bolje.

Hoće li (novi) učenici skoro doživjeti književnost kao mjesto gdje je sve po njihovu? Koja su vaša predviđanja?

Maja: To najviše ovisi o nama odraslima, o donositeljima politika, hoćemo li uvažiti nove učenike. Tamo gdje je sve po mom zasigurno je čitanka gdje imaju izbor.

Miroslav: Vjerujem da već imaju svoje mjesto i za nas bi bilo važno i pohvalno da se na „to“ mjesto upute s čitankom koju smo zamislili kao nezavršeno mjesto razlika, a izabrani hrvatski i svjetski autori (ima ih 76) bit će, nadajmo se, signali za putovanje, pustolovinu.

Što suvremena književnost može kazati učenicima, studentima i svim (ne)prijateljima humanistike, a TikTok i druge društvene mreže ne mogu?

Maja: Može ih naučiti empatiji, što nam danas jako nedostaje, patetično ali: može im pokazati neke svjetove koje nisu imali priliku upoznati jer više ne postoje, upoznati ih s različitim kulturama i identitetima i naučiti kako kritički promišljati o svijetu u kojem trenutno žive, prepoznati vlastite emocionalne izazove.

Miroslav: Ne napušta me uvjerenje da je književnost bolji dio naših života i da će onaj koji čita biti privrženiji drugima, zajednici, u poslovima, koji naizgled nemaju veze s književnošću, s umjetničkim praksama.