Zatvaranje kruga radosti i tragedije

Stara je narodna poslovica kako „čovjek snuje, a Bog određuje“, a protagonistkinja Krhotina od soli osjetila ju je potpuno. Marija Šegvić, glumica splitskog HNK, uz suradnju Anite Čeko (inače dramaturginje i psihologinje) uhvatila se adaptacije romana Pisma nerođenom djetetu, koji je, uvelike autobiografski, ispisala Orianna Fallaci, slavna talijanska politička novinarka. Tema romana, suočavanje sa spoznajom kako trudnoća nije od svih jednako željena i kako pobačaj, koji trudnica odbija napraviti, drugi (prvenstveno njezin partner) proglašavaju spasonosnim rješenjem, polazište je za meandriranje kroz etičke, političke, ali prvenstveno intimne lomove.

Način na koji Marija Šegvić na scenu iznosi ovu intimnu dramu proživljen je,
snažno utemeljen u glumačkoj izgradnji karaktera / Snimila Edita Sentić

Upravo je na tim osobnim frakturama o kojima piše Orianna Fallaci Marija Šegvić izgradila svoj tekst. Baš kao i literarni uzor, i protagonistkinja monodrame zatrudnjela je te ju je partner nagovarao na pobačaj, koji je odbila učiniti. Trudnoći je prethodilo vrijeme radosti, kada za svako zajedničko jutro priprema doručak, otkriva volju za kuhanjem, bivajući potpuno zadovoljna u činjenju svoga partnera sretnim. Dvije linije na testu za trudnoću promijene, međutim, sve. Partner, iz vlastite sebičnosti i neodgovornosti (oženjen je i ima obitelj) smatra kako je najbolje sve riješiti „u tišini“. Protagonistkinja odbija, a u njoj se miješaju osjećaji ljutnje i ponosa, intimne sreće radi života koji nosi i straha od (ne)spremnosti za dijete koje će donijeti na svijet. Sreću, međutim, prekida pobačaj. Ne onaj na koji se odlučila, već spontani. Krug radosti i tragedije se zatvara.

Način na koji Marija Šegvić na scenu iznosi ovu intimnu dramu proživljen je, snažno utemeljen u glumačkoj izgradnji karaktera. Stalno na rubu prisjećanja i aktualnog događanja, njezina je protagonistkinja u liminalnom svijetu između subjektivnog proživljavanja i otvorenog suočavanja, u miješanju snage i nemoći, žestine uvida i intimnog rasapa. Slikajući tako kompleksan karakterni portret, glumica je dominantno djelovala uživljeno, vibrantno i izvedbeno dojmljivo, što je pojačano mizanscenskom dispozicijom koja gledatelje postavlja na scenu, s tri strane prizorišta, u neposrednu njegovu blizinu. Redatelj Hrvoje Korbar i suradnica za scenski pokret Lada Bonacci tu su oblikovali vrlo uspjela rješenja koja uz pomoć stola koji funkcionira i kao ploča za crtanje, minucioznog slaganja posuđa za doručak, ili brojanja i posljedičnog razbijanja kupaonskih pločica djeluju kao ostvarenje emocija i njihov odslik u scenskim znakovima.

Ono što, međutim, Krhotine od soli donekle čini predstavom čiju je emocionalnu raslojenost moguće predvidjeti jest tekst. Nastao u suradnji glumice i dramaturginje, on se tek polazištem i ponekim citatom oslanja na Oriannu Fallaci (Pisma nerođenom djetetu nalaze se tijekom cijelog trajanja predstave na sceni, a protagonistkinja povremeno iz njih čita). Tekst, očito duboko proživljen i emotivan, ne bježi od poneke jezične i stilske banalnosti iskaza. Iako takav postupak može djelovati autentično, stvara dojam određenog nesklada sa znakovnom figuracijom koja se na sceni odvija. Drugim riječima, dojam koji na trenutke ostavljaju Krhotine od soli, koliko god bile emotivno sigurne, nije potpuno lišen koketiranja s pretjeranom željom za identifikacijom, što je samo podcrtano jednom od zaključnih protagonistkinjinih opservacija, prema kojoj ona nije „ni Orianna Fallaci, ni Marija Šegvić“.

Krhotine od soli prati i izložba fotografija koje publika može pogledati prije ili poslije predstave (autorica je producentica Edita Sentić). Predstava je to koja nije bez tekstualnih nesavršenosti, no bez sumnje treba se gledati kao snažan i pamtljiv emotivni dokument.