Zašto mi za sto metara do zadarske Matice treba i sat vremena?

Predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Zadru, poznati zadarski arheolog i povjesničar umjetnosti, dugogodišnji ravnatelj Arheološkog muzeja u Zadru, umirovljeni sveučilišni profesor, poznati i zaslužni Zadranin, doktor znanosti Radomir Jurić, ove je godine navršio 75 godina života. Tim povodom, u organizaciji Arheološkog muzeja u Zadru, Sveučilišta u Zadru i Matice hrvatske 14. listopada njemu u čast bit će priređen okrugli stol Kronologija srednjovjekovnog nakita. Radomir Jurić rođen je 1951. godine u Momićima kraj Metkovića. Nakon završetka osnovne škole i gimnazije upisao je studij arheologije i povijesti umjetnosti u Zadru. Radomir, poznatiji kao Miro, 1974. godine na Filozofskom fakultetu u Zadru diplomirao je povijest umjetnosti, a 1975. arheologiju. Već od studentskih dana uključen je u razne poslove i projekte koje je vodio Arheološki muzej u Zadru.

U toj poznatoj kulturnoj ustanovi prošao je sva muzejska zvanja od kustosa, višeg kustosa do muzejskoga savjetnika, a od 1987. do 2005. bio je i ravnatelj muzeja. Doktor je humanističkih znanosti, grana arheologija, polje srednjovjekovna arheologija. Niz godina bio je voditelj Srednjovjekovnog odjela Arheološkoga muzeja u Zadru. Samostalno je vodio više desetaka arheoloških istraživanja u Zadru, na širem zadarskom području te u Udbini. Osim zadarskog kraja, sustavno je istraživao područje donjega toka rijeke Neretve gdje je otkrio niz nalazišta iz raznih vremenskih razdoblja. Kao suradnik sudjelovao je u iskapanjima arheoloških lokaliteta diljem Hrvatske. Sudionik je domaćih i međunarodnih simpozija, znanstvenih skupova, kolokvija i kongresa. Autor je ili suautor više domaćih i međunarodnih arheoloških i kulturoloških izložbi. Godinama je bio odgovorni urednik Diadore, glasila Arheološkoga muzeja, a uredio je više monografija, kataloga i drugih publikacija Arheološkoga muzeja. Član je nekoliko kulturnih i stručnih udruga u Zadru i izvan njega. 

Radomir Jurić dugo je godina predavao razne predmete na Odjelu za turizam i komunikacijske znanosti Sveučilišta u Zadru, a bio je i suradnik na Odjelu za arheologiju istog Sveučilišta. Autor je brojnih znanstvenih, preglednih i stručnih radova. Autor je knjige Ljetopis kulturnih događanja u Zadru 1986.-1996. Od 2018. predsjednik je Ogranka Matice hrvatske u Zadru.  Odlikovan je priznanjem Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Godine 2017. dobio je nagradu za životno djelo Hrvatskog muzejskog društva, a 2025. dobitnik je posebnog priznanja Matice hrvatske za doprinos u ostvarenju Matičinih ciljeva. Svečana proslava 75. rođendana bila nam je povod za ovaj razgovor.

Zašto ste odabrali Zadar?

Kao gimnazijalac posebno sam se zanimao za povijest i povijest umjetnosti. Kako je stric Ivan, povjesničar, studirao u Zadru, pričao mi je kako je tada bilo na tom fakultetu. Na iznenađenje svojih roditelja ja sam u jednom trenutku rekao da želim studirati arheologiju, i to u Zadru. I prije te odluke dolazio sam u Zadar, taj grad me privlačio, u košarci smo navijali za Zadar, a kasnije su se i druge generacije iz moje obitelji školovale u Zadru i ostale vezane za taj grad.

Koje ste godine došli na studij u Zadar i kakav je bio Zadar koji ste zatekli?

Na studij u Zadar došao sam 1969. Upisao sam studij arheologije i povijesti umjetnosti, iako sam razmišljao i o studiju njemačkog jezika. Zadar koji sam zatekao za mene je bio dosta inspirativan, premda je još bilo mnogo ruševina po gradu. Sjećam se prostora oko svete Marije u ruševinama, Arheološki muzej još nije bio izgrađen. Kao student sam se vrlo brzo integrirao u zadarski kulturni život. Većinu vremena provodili smo u Centralu i u studentskome klubu. Imao sam sreću da sam u prvo vrijeme stanovao kod poznatoga profesora Miloša u samome središtu grada. On me prvi proveo kroz sve prostore grada sa svojom iznimno zanimljivom pričom. U to vrijeme osobito se redovito išlo u kazalište. Bili smo veliki ljubitelji kazališta. Među nama je bilo i mnogo pjesnika, a družili smo se intenzivno, bez obzira na različite smjerove naših studija. Radosno smo bili u društvu tada već afirmiranih pjesnika, osobito Luke Paljetka i Momčila Popadića. Kroz ovaj niz zadarskih desetljeća upoznao sam preko stotinu ljudi koji su pisali na ovaj ili onaj način. U naš Studenski klub dolazili su i profesori. Tamo nas je ljubazno dočekivala gospođa Ljubica koja nam je bila kao majka. Naučna knjižnica bila je na trgu, na mjestu današnje gradske uprave. Rađale su se simpatije kroz plesove koje su bili organizirani u dvorani tehničke škole, išlo se u kino.

Možete li se usporediti ondašnji i današnji kulturni život u Zadru?

S jedne je strane usporedivo, s druge strane nije. Kao što je već rečeno, mi studenti vrlo smo se brzo aktivno integrirali u kulturni život grada. U to je vrijeme bio procvat kazališnog amaterizma u kojemu sam aktivno sudjelovao. Glavni nam je redatelj bio profesor Šime Dunatov. Jedna od predstava na kojoj smo radili bila je Pod slijepom pjegom književnika Ivana Raosa, tu su uz ostalo glumili Đoko Raić, neki naši studenti i studentice, pokojni Šime Gržan te drugi. Bile su formirane konkurentske kazališne skupine predgrađa Zadra, okolice Zadra. Iako je bilo konkurencije, nije postojao antagonizam. Osim kazališta treba istaknuti ondašnje djelovanje Narodnog muzeja s Galerijom umjetnina, zbora Zoranić, Arheološkog muzeja, klapskog pjevanja, pjesnika čakavskog književnog kruga. Redovito smo išli na Glazbene večeri u Sv. Donatu, poznavali Dešpaljeve. Pratili smo i druge koncertne ozbiljne glazbe, gostovanja. U to se vrijeme isticala priredba Čovjek i more s kultnim fotografima braćom Brkan.

Mnogo je ljudi u Zadar došlo sa strane i ostavilo velike tragove na raznim područjima. Ističem Peru Mioča, Luku Paljetka u Kazalištu lutaka koje je tada bilo, a ostalo je i danas, na visokoj razini. Razvijao se jedan boemski stil života, prostorno vezan za zadarsku Varoš, nazvanu Dolina ćupova. Nositelji takvog života bili su Luko Paljetak i Momčilo Popadić. Radili smo preko student servisa te zarađenim novcima roditeljima olakšavali teret školovanja. To se osobito odnosilo na studente arheologije koji su mogli raditi po terenima za što su bili plaćeni. Ono što se ničime nije moglo platiti jest rad s tadašnjim profesorima, akademikom Matom Suićem, profesorom Petricciolijem, Jankom Beloševićem, Šimom Batovićem i drugima.

Rano sam postao član Hrvatskog arheološkog društva te sam sudjelovao na njihovim skupovima. Redovito smo išli na košarkaške utakmice. U to je vrijeme i Ćosić bio u Zadru. I sâm sam igrao košarku, a u rukometu i nogometu branio. Uspoređujući današnji kulturni život s ondašnjim može se reći da je razvodnjen, ali i obogaćen sadržajima kojih tada nije bilo. U potpunosti je nestalo kazališnog amaterizma. No, i danas imamo kvalitetne programe. Po nečemu je to usporedivo, a po nečemu ne. Neusporedivo svakako u upotrebi tehničkih pomagala koja su danas dostupna.

Je li pregrubo u toj usporedbi upotrijebiti riječ razvodnjeno?

Da, možda je pregrubo to reći. Ali, s obzirom na to da sam intenzivno pratio kulturni život Zadra u to vrijeme te pisao kroniku u Zadarskoj reviji, iz čega je kasnije nastala i knjiga, mogu napraviti usporedbu. Sve ove alternativne skupine dobro su došle, kao i drugi sadržaji, ali još uvijek treba mnogo raditi, još uvijek fali kvalitetnog kadra. Danas djeluje odličan Zadarski komorni orkestar, a ja se sjećam dirigenta Repušića koji je kao dijete odrastao na Forumu. I danas se pozdravimo kad se sretnemo. On je postigao veliku međunarodnu reputaciju, a ja ću ga se sjećati kao dječaka koji je skakao igrajući se na spomenicima na našem Forumu. Danas treba, između ostalih, istaknuti i glazbenicu Katarinu Livljanić.

Radomir Jurić na početku arheološke karijere

Već smo spomenuli da ste autor knjige Ljetopis kulturnih događanja u Zadru od 1986. do 1996. godine u kojoj su zabilježena sva kulturna događanja u Zadru u tom razdoblju. Na koji ste ih način pratili?

Nakon što su tu rubriku vodili drugi, zamolili su me iz Zadarske revije da pratim kulturna zbivanja, koja sam i inače pratio neovisno o toj obvezi. Trudio sam se pratiti sva kulturna događanja u Zadru, gostovanja u Zadru, kao i gostovanja Zadrana izvan Zadra. To je bilo dosta zahtjevno. Praćenja su često bila izravna, mnogo puta i neizravna, kroz medije, kao i kroz razgovore sa samim sudionicima. Mislim da sam zabilježio između 85 i 90 posto svih događanja. Skupljena je ogromna građa. Kroz predmet Organizacija kulturnih djelatnosti uključio sam studente Kulture i turizma na Sveučilištu u
Zadru.

Veliki su vaši rezultati u arheološkoj struci. Na koji ste aspekt rada najponosniji?

To nije lako pitanje i teško mi je odgovoriti na njega, može ispasti da se hvalimo. Djelovali smo na način kako tada nisu djelovali arheološki te mnogi drugi muzeji po Hrvatskoj. Nekoliko smo puta bili prvi po broju samih istraživanja u Hrvatskoj. Ističem intervencije i spašavanje spomenika u ratu te rad na današnjem zadarskom kvartu Relji gdje je istraženo preko dvije tisuće grobova i što smo to sve uspjeli spasiti. Zaustavili smo gradnju prvog trgovinskog centra u Zadru, a iz toga je izašlo jedno pravo malo bogatstvo predmeta koji su pronađeni i sačuvani. Uspjeli smo senzibilizirati vijećnike tadašnje skupštine Općine Zadar koji su stali uz nas. S gotovo sto ljudi uspjeli smo provesti ta istraživanja tijekom 1989. i 1990. godine. Ponosni smo na uređenje Muzeja ninskih starina s novim suvremenim postavom, s vrhunskim arhitektom, nažalost danas pokojnim Željkom Kovačićem, kolegicom Marijom Kolega. S cijelim jednim timom napravljen je po svemu jedinstven muzej u Hrvatskoj.

Što smatrate svojim najvećim arheološkim otkrićem?

Malu od Caske – arheološki nalaz male djevojčice stare između 8 i 10 godina (druga polovica 9. i početak 10. stoljeća), čiji smo grob s unikatnim nakitom otkrili tijekom arheoloških istraživanja oko crkve sv. Jurja u uvali Caska kod Novalje na otoku Pagu. Zatim istraživanja na Petrini u Bibinjama gdje su pronađene prekrasne bibinjske naušnice. Nadalje, veliko nalazište ključno za interpretacije seobe Hrvata, odnosno Slavena u Velimu u sjeverozapadnom dijelu Ravnih kotara, svakako i istraživanja u Radošinovcima kraj Biograda na Moru gdje smo otkrili ranohrvatsko groblje.

Ponosan sam na naša arheološka otkrića starohrvatskih groblja na lokalitetima u današnjem zadarskom kvartu Relja, gdje smo istražili dvije tisuće grobova, u Caski na Pagu pronašli smo grob starohrvatske djevojčice, tzv. Malu od Caske, velika nalazišta u Velimu i u Radošinovcima u Ravnim kotarima ključna su za interpretacije seobe
Hrvata

Ima li nešto za čime žalite, nešto što ste htjeli napraviti, a niste?

Želje su jedno, a stvarnost drugo. Želja mi je da se izgradi nova zgrada za naš Arheološki muzej koji u svojim spremištima čuva više od sto tisuća predmeta.

Kada se govori o dostignućima zadarske arheologije, ne može se ne spomenuti Centar za podvodnu arheologiju i njegovu ulogu.

Taj je centar najprije bio pod Arheološkim muzejom, no na inicijativu ministarstva i Bože Biškupića promijenila se koncepcija. Krenulo se u uređivanje postava svetoga Nikole. Jedan je dio ostao Arheološkom muzeju a drugi je dio pripao Centru. I krenulo se na osnivanje današnjeg međunarodnog centra, institucije pod okriljem UNESCO-a. Danas ovaj moderni centar izvrsno funkcionira.

Koliko je danas arheološka struka vidljiva u medijima, ili, da preformuliramo pitanje, zašto je slabo vidljiva u medijima, je li to zato što nema rezultata arheološkog rada ili je to do interesa samih medija?

Ima i jednog i drugog. To ovisi i o tome kako ćete se vi pozicionirati prema medijima i prema struci. Treba izbjegavati senzacionalizam, reći ono što je stvarno. Ja sam, ako to smijem tako reći, vrlo rano otkrio moć medija. Imao sam na desetke, da ne kažem stotine emisija na Radio Zadru i na drugim privatnim medijima u kojima sam govorio o zadarskoj kulturnoj baštini. No, ne vole svi kolege medije. Neopravdano bježe od mikrofona. Treba javnost pravovremeno informirati, ali oprezno, jer ima i onih koji po saznanju za lokalitet sami žele kopati, naravno, ilegalno.

Još jednom o terenskom radu – kako vas je dočekivalo lokalno stanovništvo? Je li istina da se među narodom moglo čuti „zatrpaj to brzo, doći će Miro“, ali i da su se stvarala dugotrajna prijateljstva i kumstva?

Istina je. Na promociji zbirke u Paljuvu, prije nekoliko godina, nakon promocije prišao mi jedan čovjek i rekao: Znam ja vas, pričalo se zatrpaj to brzo dok ti Miro nije došao. No kao što je već rečeno, vrlo sam se rano, kao student, uključio u terenski rad Arheološkog muzeja. Ljudi su dolazili i zanimali se za to što radimo. Nastojao sam strpljivo odgovarati. Takvim odnosom prema ljudima na terenu uspio sam ih udobrovoljiti, stvoriti odnos koji je kao rezultat imao kopanje, ponekad i na privatnoj zemlji. Stvarala su se prijateljstva i kumstva u Starigradu, Ninu, i u drugim mjestima, među različitim mentalitetima.

Arheološko istraživanje u Radošinovcima

Radomir Jurić bio je ravnatelj Arheološkog muzeja u Zadru od 1987. do 2005.

Današnji je kulturni život Zadra razvodnjen, ali i obogaćen sadržajima kojih u mojoj mladosti nije bilo / Imamo odličan Zadarski komorni orkestar i Kazalište lutaka Zadar, ali treba još mnogo raditi, još uvijek fali kvalitetnog kadra / Sjećam se sadašnjeg dirigenta Repušića koji je kao dijete odrastao na Forumu

Važan je dio vašega rada onaj pedagoški.

Kako sam već na početku svog studija bio uključen u terenski rad u Ninu, osobito ljeti, rano sam osjetio pedagošku dimenziju i želju za prenošenjem znanja, godinama sam predavao muzeologiju u Centru „Juraj Baraković“. Na tisuće ljudi proveo sam kroz Zadar i muzeje, elitne ljude, predsjednike i veleposlanike, ministra čehoslovačke obrane i druge. Jedno bih vodstvo posebno istaknuo jer mi ni sada nije jasno kako sam se toga prihvatio. Naime, početkom prosinca ove godine obilježit će se 50 godina Stalne izložbe crkvene umjetnosti. Tada su svi predsjednici Jugoslavenskih akademija znanosti i umjetnosti, glavni tajnici i potpredsjednici došli u Zadar. Meni je Vjekoslav Maštrović iz zadarskog Akademijinog zavoda povjerio da sve te časne goste provedem kroz Nin. Ja, tada mlad čovjek, nisam imao ni valjana kaputa, imao sam neki kaput s kratkim rukavima, ostalo mi je u sjećanju da sam ga stalno potezao jer je bilo prohladno. Pratili su me pozorno slušajući i konačno pozvali na večeru. Time sam stekao dobru pedagošku dimenziju svog rada. Kasnije sam godinama predavao predmet Organizacija kulturnih događanja na Odjelu za informacijske znanosti Sveučilišta u Zadru. Ističem svoju dugogodišnju uspješnu suradnju s vodičima koji polažu na Sveučilištu u Zadru.

Vaš su znanstveni rad pratila i usavršavanja te djelovanja na međunarodnom planu.

Da, boravio sam u mnogim zemljama: Sloveniji, Italiji, Grčkoj, Portugalu, Austriji, Mađarskoj, Turskoj i drugdje. Izdvajam boravak iz 1984. godine na Sveučilištu u Grazu, na Odjelu za jugoistočne narode gdje sam bio dva mjeseca. To mi je omogućio profesor Ferdinand Hauptmann. Na tom sam odjelu za studente održao nekoliko predavanja koja se tiču kulturne baštine Zadra, Primorske Hrvatske, Nina, starohrvatskog nakita itd. Bio sam gost u Klubu koruških Slovenaca. Dva sam tjedna boravio u Beču, osobito radeći u njihovoj poznatoj znanstvenoj biblioteci Wissenschaftliche Bibliothek. Sustavno sam posjećivao najznačajnije muzeje i kulturno-povijesne spomenike u tom gradu. Odatle sam otputovao u Budimpeštu na poziv Demokratskog saveza južnih Slavena u toj državi. Posjetio sam Hrvatsku gimnaziju i održao nekoliko predavanja o hrvatskoj kulturnoj baštini za razne uzraste te gimnazije. 

Već ste spomenuli da ste imali susrete s preko stotinu pjesnika. Koje biste izdvojili? Odakle vaša ljubav prema poeziji?

Rano sam došao u kontakt s knjigom jer je stric završio učiteljsku školu zajedno s Aralicom i drugima, Kninsku preparandiju. Zadržavao sam se čitajući u njegovoj sobi punoj knjiga. Od susreta bih izdvojio onaj iz 1978. s Dobrišom Cesarićem. Bio sam mu domaćin tri dana u Zadru i pokazivao mu kulturnu baštinu u muzejima. Išli smo u Islam Grčki na Desničin grob. Ispod dvora Stojana Jankovića postoji izvor koji se zove Klokotuša i on je tu nama recitirao svoj Slap. Moj dugogodišnji prijatelj Nenad Ninčević vozio nas je u spačeku. Nakon dolaska u Nin, u jednom je trenutku rekao Idemo se javiti Krleži, idemo kupiti razglednicu. Na kraju mi je rekao Sad se vi potpišite. Ja sam se potpisao na razglednicu, pa to znam istaknuti kao moj jedini živi kontakt s Krležom. Njegova supruga Elza mnogo je pričala o Tinu Ujeviću, Krklecu i drugima. Susreo sam Juru Kaštelana, Tadijanovića, Fabrija, Luku te niz drugih ljudi, npr. niz slikara, a s pokojnim Borisom Švaljekom također sam imao
kumstvo.

Za kraj nam objasnite zašto put od vašeg stana do Matice koja je udaljena svega sto metara ponekad traje i sat vremena.

Zaista ima pet minuta od moje kuće do mjesta gdje se sada nalazimo. Traje zato što sam na jednom predavanju obećao publici grada Zadra, samim građanima, da me mogu pitati što god hoće o Zadru. I da nije nepristojno ako me zaustave na ulici, potegnu za rukav i pitaju. Tako hodajući od kuće do Matice, ja razgovaram s ljudima o svemu, a oni kažu To ćete vi najbolje reći.