Zaljubljenica u riječ, knjigu, kulturu

Andrei Zlatar Violić, rođenoj 13. travnja 1961, Zagreb nije bio samo rodno mjesto upisano u dokumente. Bio joj je više od toga jer je cijeli svoj prekratki vijek ostala neraskidivo povezana s ovim gradom svim onim životnim nitima kojima se čovjek može vezati za neki prostor, za neku sredinu, a da pritom ne izgubi osobnost, da se ne utopi u mnoštvu. Živjela je u Zagrebu i sa Zagrebom, primala od njega, od njegove prošlosti i suvremenosti ono najbolje, uzvraćala mu dobro višestrukim dobrom. U Zagrebu je završila osnovnu školu te 1980. maturirala na Klasičnoj gimnaziji. Iste je godine upisala studij komparatistike i filozofije na Filozofskome fakultetu, diplomirala 1984, nastavila odmah školovanje na poslijediplomskom studiju, a usporedo studirala i klasičnu filologiju, magistrirala 1988. radom „Epska tehnika i biblijski predložak u Marulićevu spjevu Davidias“ te 1992. doktorirala obranivši disertaciju Ispovijest i životopis: modeli srednjovjekovne latinske autobiografije u 12. i 13. stoljeću. Oba je rada 1991. i 1998. objavila kao knjige.

Andrea Zlatar Violić na fotografiji Borisa Cvjetanovića 1991. godine

Akademske godine 1980/1981, kad je počela studirati, bio sam asistent na Komparativnoj književnosti i vodio jedan od seminara iz kolegija Uvod u književnost koji su morali pohađati svi studenti prve godine. Andrea se našla u mojoj grupi i zakratko pokazala dvije snažne osobine. Prva je bila zainteresiranost te ne samo želja za znanjem, nego i pripravnost da se do kraja posveti njegovu stjecanju i sposobnost da to i ostvari. Potrudila se, recimo, o trubadurima i truverima – srednji ju je vijek već tada posebno zanimao – saznati više od svih u seminaru, uključujući i njegova voditelja. Nakon mnogo godina napisat će o sebi, pretjerujući u samokritičnosti, da je „štreber po genetskoj šifri i kućnom odgoju“. Dakako, nije bila štreber, ali bilo je jasno da s njom u seminaru nema mjesta nastavničkoj šmiri.

Druga je njezina osobina bila buntovništvo. Tako je sredinom te prve godine studija zatražila na početku jednog sata, uime ostalih kolegica i kolega, da umjesto o tekstu o kojem smo trebali razgovarati, razgovaramo o previše ekstenzivnu programu kolegija zbog kojega kližemo u površnost. I raspravljali smo o tome. Rezultat? Prenio sam članovima Odsjeka studentske prigovore i sljedeće smo akademske godine promijenili program studija za prvu godinu, a 1986. godine, kad se nakon punih petnaest godina na Odsjeku napokon otvorilo novo radno mjesto asistenta, Andrea je bila prvi izbor, razumije se ne zbog predvođenja te male i, valja priznati, korisne bune, nego zbog svega što je i kako je do tada radila i što je napravila. A bavila se raznim stvarima, radila izvrsno, mnogo i napravila.

Intenzivne osamdesete

Dok su, naime, sedamdesete godine za nju bile vrijeme ubrzana odrastanja bez majke, koja je preminula kad Andrei nije bilo ni dvanaest godina – ostala je to trauma kojoj se često vraćala i o kojoj je nadasve dirljivo svjedočanstvo dala u poglavlju „Mama“ knjige Rječnik tijela: dodiri, otpor, žene (2010) – osamdesete su bile njezine intenzivne, raznovrsne Lehrjahre, ne samo na fakultetu, nego i u uredništvu Studentskoga lista (1981–1983) i na Omladinskom radiju, na kultnoj Stojedinici (1984–1986), gdje je uređivala i vodila sjajnu, nekonvencionalnu emisiju Gostiona, što će reći: GOST, netko, i ONA, Andrea. Pisala je i za Filozofska istraživanja i za Prolog – prvu kritiku, predstave Kažu da je sova (nekad) bila pekarova kći, Akademskog teatra Akter objavila je 1981, a od 1986. do 1989. bila je članica uredništva, odnosno „radnoga kolektiva“, kako je Vjeran Zuppa ustrajavao da se zovemo, Novoga
Prologa.

U njezinu je radu posebno važna bila godina 1989, i to zbog dviju knjiga. Jedna se od njih, Istinito, lažno, izmišljeno: ogledi o fikcionalnosti, zbirka eseja mlade teoretičarke književnosti s temeljitom filozofijskom naobrazbom, redovito spominje u njezinim životopisima. Druga se ne spominje, a trebala bi se spominjati. Knjiga je to Lica i sjene, s podnaslovom Razgovori, uz koju se kao jedini autor navodi Boško Violić, koji će tek postati Andrein suprug, a previđa se važna napomena: „Knjigu i međurazgovore priredila Andrea Zlatar“. Devet „međurazgovora“ Andrein su koautorski doprinos jer u njima je, potaknut njezinim pitanjima i komentarima objavljenih „razgovora“ s drugim sugovornicima, Violić do kraja formulirao neke teze o režiji koje je prije bio samo načinjao. Iste je godine, k tomu, Andrea ušla i u uredništvo Gordogana te ga do 1998. potpisivala kao „odgovorna urednica“.

Profesorica, urednica, književnica

U devedesetima i dvijetisućitima bila je prisutna u raznim područjima našega akademskog, kulturnog, književnog, kazališnog i javnog života, prije svega na Odsjeku za komparativnu književnost, gdje su njezini kolegiji bili redovito prepunjeni, bez obzira na to je li predavala o srednjovjekovlju, autofikciji ili ženskom pismu. Bila je, potom, prisutna u medijima, zapamćena kao glavna urednica Vijenca (1997–1998) te glavna i odgovorna urednica Zareza (1999–2002). Uzgred rečeno, u „secesiji“ od Vijenca i Matice hrvatske, što je posebna priča o borbi za neovisnost medija, ponovno se oglasila ona buntovnica s razlogom s prve godine studija. Tijekom tih desetljeća objavila je važne znanstvene i esejističke knjige, primjerice Autobiografiju u Hrvatskoj: nacrt povijesti žanra i tipologija narativnih oblika (1998), Veliko spremanje: dnevnik učene domaćice (1993) i Tekst, tijelo, trauma: ogledi o suvremenoj ženskoj književnosti (2004) te zbirku pjesama Neparne ljubavi (2002).

Podjela na znanost, esejistiku, „lijepu književnost“ zapravo je neprikladna kad je riječ o Andreinim tekstovima, oni joj izmiču jer u njezinu su zanimanju fikcija, autofikcija, žensko pismo, tijelo, trauma, filozofija i sociologija kulture nerazmrsivo isprepleteni; u svim svojim tekstovima ona je pak i znanstvenica, i pripovjedačica vlastitih iskustava – prikladnije bi bilo reći da ona ne pripovijeda vlastita iskustva nego da ih ispovijeda – i književnica, pjesnikinja, i profesorica.

Kulturna politika u teoriji i praksi

Dvijetisućitih je Andrea, koja je i prije pisala o kulturnim politikama, pristala prvi put sudjelovati i u provođenju one i onakve kulturne politike koju je zagovarala u različitim tekstovima, od uredničkih kolumni do znanstvenih studija te je od 2001. do 2005. bila članica Gradskoga poglavarstva Grada Zagreba zadužena za kulturu. Drugi put je na to, i iz istih razloga, pristala na početku drugoga desetljeća ovoga već poodmakla stoljeća te je od 2011. do 2015. bila ministrica kulture. O tomu što je od dobrih nakana u tim dvjema prigodama uspjela ostvariti, raspravljat će se – najžešći će joj kritičari biti, dakako, oni koji su tada ostali bez (dijela) svojih povlastica, jer ljudi darovane ili iznuđene povlastice rado brkaju s neotuđivim pravima – ali što god da iz tih rasprava proizađe, „bivša ministrica kulture“ ne može i ne smije biti prva, a kamoli jedina apozicijska fraza koja se ponavlja uz ime Andree Zlatar Violić.

Ona je prije svega i ponad svega bila žena, intelektualka, sveučilišna profesorica, književna teoretičarka i povjesničarka, književnica, urednica časopisa, autorica knjiga od kojih je zadnja u nizu Uvod u povijest književnosti: teme i izazovi objavljena 2022. godine. Knjiga je nastajala uz predavanja iz povijesti književnosti, pisala ju je za sve ondašnje, sadašnje i buduće slušatelje takvih predavanja. Bila joj je važna, i kao znanstvenici, i kao profesorici, i kao književnici, ali nije ju zbog sve većih zdravstvenih tegoba uspjela do kraja prirediti za tisak. Učinio je to, kako je znao i umio, omanji lektorsko-redaktorsko-urednički tim u kojemu sam sudjelovao. Nismo mogli sve prirediti onako kako bi to Andrea bila učinila da joj je zdravlje dopustilo, ali ona će cijelim poglavljima i povećim fragmentima poglavlja koje je sama priredila i ubuduće sudjelovati u raspravama o povijesti književnosti.

Dio odgovora na pitanje zašto je tomu tako, dala je na kraju „Predgovora“ Uvodu: „Netko bi mogao reći“, poručuje nam odande, „da je povijest književnosti razgovor s mrtvima. Nikako se ne bih s time složila, ona je razgovor sa živima upravo u onoj mjeri u kojoj nijedan tekst ne živi bez svojega čitatelja“.

Opraštamo se od Vas, draga Andrea, zahvalni na svemu što ste nam dali, na svjetlu koje ste nosili u sebi i prenosili u druge, koje neka Vas i dalje obasjava, i s obećanjem da ćete nastaviti živjeti u svojim čitateljima, kolegama, suradnicima i prijateljima, u nama.

Pročitano na ispraćaju 5. listopada 2026.