Zabavna kazališna slikovnica

Slikovnica Coprnica Dragica objavljena je u izdavačkoj kući Knjiga u centru prije 13 godina i nezasluženo je ostala u sjeni popularnijih naslova. Književnica Marijana Jelić na djeci pristupačan način povezala je zagrebačku srednjovjekovnu povijest s toplom ljudskom pričom koja se u mračnim vremenima, kada su žene završavale na lomači, mogla dogoditi. Dragica je lijepa mlada vidarica koja svojim biljnim pripravcima liječi sugrađane, odabranica je srca zgodnog ribara u kojega se zagledala i ljubomorna Marica. Zbog zavisti će Dragicu proglasiti coprnicom i odvesti na sud.

Lijepa vidarica Dragica (Ana Dora Bajto) zbog tuđe ljubomore završava na sudu kao coprnica / Snimila Mare Milin

Slikovnica je prije deset godina privukla redateljicu Svetlanu Patafta koja ju je u suradnji nezavisnog Teatra Puna kuća i mariborskog lutkarskog kazališta postavila u formi lutkarske predstave kada je Marijana Jelić osmislila i dojmljive lutke koje krase i ilustracije u slikovnici. Zagrebačko Gradsko kazalište Žar ptica odlučilo je tim naslovom otvoriti ovu sezonu koja će se tematski nastaviti na prošlu jer će nove predstave ponovno govoriti o hrabrosti, empatiji i predrasudama. Coprnica Dragica nepretenciozno otvara sve te teme, a redateljica Aida Bukvić naglašenim glumačkim interpretacijama istaknula je apsurd negativnog ljudskog ponašanja, odnosno koliko pojedini ljudi drugima mogu nanositi zlo jer su od zavisti pokvareni i toksični, a i priglupi. Takva je Marica čiju je strastvenu ljubomoru zbog neuzvraćene ljubavi sjajno utjelovila Veronika Mach, koristeći se izražajnom gestikulacijom lica koje se od ljutnje često crvenilo, što je podsjećalo na slične karaktere u animiranim filmovima. Najviše smijeha izazvala je glumica Ana Marija Vrdoljak u ulozi susjede Barice koja je odlukom redateljice i u suradnji s kostimografkinjom Mirjanom Zagorec groteskno lice uveličanih oblina, a u tom ju je kodu, duhovito i karikaturalno naivno glumica iznijela, pokazavši se kao vrsna komičarka koja zna komunicirati podjednako s partnerima na sceni, kao i s velikim i malim gledateljima.

Redateljica Aida Bukvić uprizorila je slikovnicu kao kazalište u kazalištu te je glumcima dana sloboda da u ulogama amaterskih glumaca pretjeruju kao što mislimo da se glumilo u srednjovjekovnim putujućim družinama. Tom je konceptu prilagođen i kostim Mirjane Zagorec koji djeci približava zagrebačku modu iz 1362. godine, haljine zagrebačkih seljaka i seljanki te odore više klase, Suca i Fiškala. Bez pretjerivanja, realističkim stilom jedino glume Ana Dora Bajto kao vidarica Dragica i Jurica Marčec, kao njezina simpatija, sramežljivi ribar Đuka čime je redateljica najviše istaknula kvalitetu dobrote i zdravog razuma te života u skladu s prirodom – ljudskih vrijednosti koje bi, kao u slikovnici, trebale i u životu pobijediti.

Ljudska ćud nikada se ne mijenja pa gledatelji mogu prepoznati stanovite obrasce ponašanja u svojoj okolini, osvijestiti ih i kod sebe te se mališanima, uz smijeh i vesele lako pamtljive songove Nikše Marinovića, bez dociranja pokazuju štetne posljedice zavisti i ljubomore. Dramaturginja Marijana Fumić kroz dijaloge je provukla informacije o nekadašnjem Zagrebu, a književni tekst suviše je vjerno prilagodila za izvođenje te je nedostajalo jače scenske napetosti i dubljih međuljudskih odnosa zbog čega je i sama predstava ostala na razini zgodne i zabavne scenske slikovnice. Nesumnjivo je da se u njoj glumci dobro zabavljaju i da tu energiju prenose u gledalište. Međutim, ono što je najvažnije jest da će se zahvaljujući ovoj predstavi opet čuti za izvrsnu slikovnicu za kojom će publika, nadam se, ponovno posegnuti.