Za kim zvono zvoni?

O ovogodišnjem 61. ­Venecijanskom bijenalu, koji se održava od 9. svibnja do 22. studenoga, već se više puta pisalo i čini se kako je sve rečeno u mnogobrojnim prikazima i osvrtima. Sudeći po reakcijama kritike i publike, najviše je pozornosti izazvao, a uz oprečna mišljenja izaziva je i danas, paviljon Republike Austrije. Izloženo je djelo koreografkinje i performerice Florentine Holzinger nazvano Seaworld Venice. Odmah je bilo očito kako bečka umjetnica svojom instalacijom, odnosno performansom, računa na efekt provociranja publike, u čemu je bez sumnje uspjela.

Ekstreman način izražavanja i radikalizacija umjetničkog koncepta njezina rada, kako se ističe, u službi su podizanja društvene svijesti o važnosti očuvanja okoliša, pa se ta takozvana „klimatska uzbuna“ u ovom slučaju posebno odnosi na Veneciju, na brigu o Jadranskoj Kraljici, kojoj, između ostaloga, prijeti ozbiljan problem povećanja razine mora. Poseban segment ovog rada čini voda „obogaćena“ pročišćenim ljudskim urinom, što stvara tekućinu u kojoj izložena naga žena pozira okrenuta publici. Temu vode dopunjava histerična vožnja izvođačice performansa skuterom po njezinoj površini u velikom spremištu unutar paviljona.

Djelo koreografkinje i performerice Florentine Holzinger Seaworld Venice / Snimila Nicole Marianna Wytyczak

Klimatska uzbuna kao spektakl

Uz sve komentare pro et contra i afektivna reagiranja na ovaj projekt, nameće se jedno bitno pitanje: ilustrira li ovaj bizarni spektakl problem kojim se bavi više nego što ga suštinski kritizira? Ne iscrpljuje li se tema ili problem zagađenja i poplave u svojoj doslovnosti, u vulgarnoj realnosti njezine prezentacije? Znamo da živimo u kontaminiranoj prirodnoj sredini, da se voda i zrak pročišćavaju, da konzumiramo GMO hranu... Zato se može steći dojam o stanovitoj naivnosti na kojoj se temelji ambiciozan autoričin umjetnički koncept. Jer problematiziranje složenog pitanja ekologije, koje je dosad toliko korišteno i bilo predmetom mnogih umjetničkih projekata i akcija, ostaje nemoćno pred stvarnošću beskompromisnog progresa suvremenog svijeta. Taj progres ima i svoje pogubno negativno naličje. Treba li tome dodati, posebno kada je riječ o vodi, nepredvidive ćudi prirode, poplave, cunamije, potope i čovjekovu nemoć pred njezinim silama?

Premda je namjera bečke umjetnice pozitivna i legitimna, problematičnim se čini određeni nesrazmjer između ozbiljnosti teme i načina njezine umjetničke artikulacije. Što se pak tiče same Venecije i njezine ljepote, ona će uvijek biti Venecija, ne samo ona sjajna mletačka ljepotica, nego i grad mutne i prljave vode, s lagunama iz kojih se šire neugodni mirisi ustajalosti i smrdljivih isparenja, s derutnim zidovima pročelja palača... „Na dnevnom svjetlu u Veneciji“, napisao je Mark Twain, „ima malo poezije, ali pod milosrdnim mjesecom njezine umrljane palače ponovno postaju bijele“. Venecija ne može biti samo „žrtva klimatskih promjena“. Ona je postala i žrtvom vlastitoga uspjeha s permanentnim masovnim turizmom.

Detalj Posljednjega suda Hieronymusa Boscha u
kolekciji muzeja u Brugesu

Ono što je posebno vrijedno pažnje jest instalacija postavljena iznad ulaza u Austrijski paviljon. Čini je veliko zvono s natpisom Tempora o mores, iz čijeg središta, umjesto brončanog bata, visi naglavce okrenuto nago žensko tijelo – njiše se s jedne na drugu stranu proizvodeći metalni zvuk koji se širi ambijentom grada. „Zvono će zvoniti svakog sata“, poručila je kustosica izložbe Nora-Swantje Almes. Samouvjereno je dodala: „Mi uvodimo novu eru i bit ćemo konkurencija svim zvonicima Venecije, a ima ih 200.“ Izjava se usuglašava s ambicijom projekta.

Simbolika zvona i ljudskog tijela u njemu efektna je slika suvremenog umjetničkog senzibiliteta. Ali ona ima svog davnog pretka u jednom renesansnom slikaru koji svojim slikama nije samo predskazao mračnu budućnost napretka svijeta, nego je naslikao njegov pakao; preciznije kazano, onaj inferno koji se permanentno odvija u ljudskome biću. To biće stvara i razara svijet u kojem egzistira i stradava, doživljava trijumfe i poraze. Riječ je o nizozemskom slikaru Hieronymusu Boschu i njegovu remek-djelu, triptihu Vrt zemaljskih naslada. Na desnom panou ove trodijelne kompozicije, nazvanom Muzički pakao, u raskošnoj bizarnosti prizora postoji jedan detalj koji mi se ovim povodom čini posebno zanimljivim. U pregrijanoj atmosferi paklenskog svijeta, u polusjeni ispod osvijetljene konjske lubanje, naslikano je zvono koje se njiše. Umjesto metalnog bata koji proizvodi zvuk njiše se nago ljudsko tijelo s ispruženim nogama u pravcu njihanja zvona, u mračnom prostoru sveopćeg stradanja.

Navođenjem ovog primjera ne želim reći da je austrijska umjetnica plagirala nizozemskog majstora. Želim naglasiti očiglednu podudarnost dvaju motiva u formalnom smislu opredmećenja ideje, u slučaju Florentine Holzinger u funkciji davanja „znaka za uzbunu“ u odnosu na problem kojime je zaokupljena. U ovoj atraktivnoj instalaciji umjetnica koristi tijelo u više značenja: kao instrument, kao znak i kao spektakl. U kontekstu prezentiranog rada otvara se pitanje je li tijelo koje nago visi iz zvona nositelj značenja ili je ipak postalo objekt vizualne potrošnje?

Zato ova instalacija nosi jedan paradoks. Umjetnički rad želi kritizirati način na koji suvremeni svijet instrumentalizira tijelo i prirodu, a istodobno sam instrumentalizira tijelo da bi proizveo vizualni učinak. Na taj je način priroda objekt eksploatacije, a umjetnost koristi tijelo da bi postalo objekt spektakla. Krug se zatvara tako što umjetnost kritizira eksploataciju, ali je i djelomično reproducira vlastitim postupkom.

Paradoks tišine

Projekt Seaworld Venice ne bi trebalo gledati opisno, nego s kritičkom sviješću o granici između umjetničkog aktivizma i umjetničkog spektakla. Zato treba imati na umu spomenuti Boschov detalj, koji je prije pet stoljeća tradicionalnim medijem uspio izraziti simboličku sliku pakla koja i danas izgleda zastrašujuće. Ono što je kod Boscha nadrealna slika fiksiranog prizora, kod bečke umjetnice postaje realistički događaj.

Taj događaj ipak ima jednu manjkavost. Udarci ženina tijela proizvode metalni zvuk zvona, zbog čega se performativna stvarnost tijela vraća na konvencionalni zvuk simbola. Tupi udarac organskog korpusa o tvrdi metal zvona bio bi uvjerljiviji, dok bi još djelotvornije bilo da tijelo pri udaru u zvučni prsten uopće ne proizvodi zvuk. Tada bi tišina nijemog zvona više odgovarala problemu projekta Seaworld Venice. U simboličnom bi smislu takva tišina bila glasnija od svih venecijanskih zvona: instalacija ne bi upozoravala bukom, nego šutnjom. Jer tišina svijeta, nakon što je upozorenje, čini se, došlo prekasno, mnogo je snažnija slika klimatske i civilizacijske katastrofe od spektakularnog zvonjenja. Ali, kako je kustosica izložbe izjavila da će zvono „zvoniti svaki sat do kraja izložbe“, mogli bismo se shodno tome na kraju pitati – za kim zvono zvoni?