Uspio „eksperiment“

Ima li što ljepše nego kada antičko lječilište na lokalitetu ljekovitih izvora postane ambijentalni teatar i operna pozornica na otvorenom? To je antički rimski kompleks iz 1. stoljeća sačuvan oko glavnog termalnog izvora s kapitolijem i hramovima Jupitera, Junone i Minerve, zvan Aquae Iasae odnosno Jazijske toplice, prema nazivu plemena Jasi, čiji su potomci danas žitelji Varaždinskih Toplica. U sklopu šestog festivala klasične glazbe NOcTEs Aquae Iasae, što ga umjetnički vodi sopranistica Jelena Štefanić, ondje je testirana akustičko-scenska kvaliteta čudesnog ambijenta oko vrućeg bazena iz kojega neprestano izvire sumporna mineralna hipertermalna voda. Dosad je festival ondje smještao koncerte opernih arija uz klavir, ali prva prava operna produkcija, s cijelim orkestrom na desnom platou i gledalištem na mjestu originalnog foruma što gleda na izvor, okreće novu stranicu u mladoj povijesti festivala.

Antički rimski kompleks u Varaždinskim Toplicama iz 1. stoljeća kao operna pozornica na otvorenom / Izvor Festival NOcTEs Aquae Iasae

Povijest ne bilježi često postavljanje ovog naslova; njegova prva i posljednja predstava uprizorena je prije 23 godine u HNK u Zagrebu gdje ga je dirigirao Nikša Bareza, a radikalno modernistički režirala Njemica Lisa Stumpfögger. Festival u Varaždinskim Toplicama za redatelja je angažirao Ozrena Prohića, hrvatskog redateljskog stručnjaka za antiku, za glazbeni dio Srbu Dinića koji posljednjih godina gostuje u Zagrebu s raznolikim repertoarom, a za pjevače se oslonio na vlastiti krug kolega i savjete velikih autoriteta. Meksički tenor Ramón Vargas, savjetnik i osobni prijatelj Jelene Štefanić, savjetovao joj je da za naslovnu ulogu, jednu od najtežih u tenorskom repertoaru, pozove argentinskog lirskog koloraturnog tenora Santiaga Ballerinija kojega smo u Hrvatskoj već imali prigodu upoznati prije pet godina u zagrebačkom HNK. On se u međuvremenu razvio u jednog od vodećih tenora u belcanto repertoaru, ima predivan, zaobljen i vrlo mekan glas, pršti od vokalnog vatrometa, stoga je vrlo tražen i velika je sreća da je, kao i maestro Dinić, u gustom rasporedu nastupa našao vremena ući u ovu eksperimentalnu produkciju.

A taj je „eksperiment“ i glazbeno i scenski uspio: Ballerini je briljirao u debiju kao Idomeneo, uskoro će ga zasigurno čuti i svijet, a maestro Dinić „stegnuo“ je Varaždinski komorni orkestar u uske „tajice“ mozartovskog zvuka pruživši glazbi čvrstu ruku vodstva, uz neizostavnu toplinu i polet.

Cijela se izvedba odvija na velikom pojasu oko bazena i na dvokatnoj konstrukciji iznad, maestru iza leđa, režijski vrlo logično, dinamično i utopljeno u antički ambijent zamagljen isparavanjima vrulje poput dimne zavjese, uz raskošne stilizirane povijesne kostime Tee Bašić i konstrukcijsku scenografiju Žorža Draušnika. Produkciju pod zvjezdanim nebom efektnim rasvjetnim rješenjima osvijetlio je Martin Šatović, koji scenom smatra i širi ambijent – drveće i okolnu tratinu. U izvedbi sudjeluju umjetnici cijelog spektra pjevačkih statusa i kvaliteta među kojima se uz interpreta Idomenea izdvaja koloraturna grčka sopranistica Taxiarchoula Kanati kao Elettra koju je za tu ulogu pripremila slavna sopranistica Barbara Frittoli, još jedna savjetnica ovog festivala. Solidna je lirska trojanska princeza Ilija zaživjela u tumačenju naše svestrane sopranistice Marije Lešaja, dok je srpska mezzosopranistica Marija Joković bila precizna i simpatična „uloga u hlačama“, princ Idamante. Manje uloge interpretirali su tenori Siniša Galović (Arbace) i Roberto Cresca (Gran Sacerdote), dok su zborske dionice dijelili varaždinski amaterski zborovi Via i Chorus angelicus. U ulozi Glasnika, koji oglašava „božju volju“ s neba, publici se predstavio mladi bas Petar Martin Mužek, sin velikog tenora Tomislava, maturant koji planira uskoro upisati studij pjevanja, a njegova je scenska emanacija bio razigrani i rasplesani statist – mladi sarajevski glumac Saša Krmpotić, koji sve likove kroz izvedbu vodi nevidljivim koncima.

Solisti i efekti oluje, gromova i pljeska upotpunili su zvučnu sliku koja se temeljila na diskretnom pojačanju glasova, taman toliko koliko treba da se sve dobro čuje u ambijentu bez adekvatne prirodne akustike. Djelo od tri i pol sata redatelj i dirigent sveli su na točno dva sata bez pauze, jer vlaga i sumporne pare itekako smetaju glasnicama izvođača, a ni drveni instrumenti nisu na njih imuni. Djelo je reprizirano u dva termina, 11. i 13. rujna, a nadamo se da će opera u ovom ambijentu postati tradicija grada kao privlačna kulturna nadopuna njegovu dvotisućljetnom lječilišnom turizmu.