U lancima slobode

LET

Nismo to trebali doživjeti.

Da s pticama plešemo valcer

i oblačimo dušu u kaput od oblaka.

Da nas zračne struje ne mogu šokirati.

Nismo smjeli spustiti sidro.

More nije rođeno za lance

ni za one koji su navikli biti vlasnici.

Za njega ne postoje bljutave dubine.

Nisu nas smjeli pustiti s bazena.

Moru i kamenju nedostaju filteri.

Ni letovi nisu što su nekad bili.

Traju kraće od estetskog doživljaja.

Nisu nam trebali pokloniti platformu

Danas bi je svi pribili na cipelu.

Samo kreni, klopoći, gazi!

U tvome je koraku tek sjena jednostavnosti.

GATANJE

Trnje je sklopilo savez

s mojim kukavičkim dlanovima.

Dvije su gatare tražile razlog,

a ja sam samo uživao u masaži.

Talog je uznemirio jezik.

Možda mi nije trebala kava,

Nego trag desetminutnog truda

što sam ga uložio u prastaru džezvu.

Danas je lako čitati iz oblaka;

ovog čupavog ne vidim od smoga,

onog pufastog ne vidim od nebodera.

Budućnosti se vraćam nakon reklama.

U Schengenu proizvode nove tarot karte.

Pohlepa danas lako prolazi granice.

Tu i tamo je zaustavi

neki znatiželjni carinik.

Ulazim u skladište strahova.

Podižem paniku viličarom.

Pomrijet ćemo, pomrijet ćemo,

viču hrabri uredski ratnici.

JABUKA

Jabuka ne pada

daleko od stabla spoznaje.

Istina truli zbog tvoje neodlučnosti,

ti, grešni, znatiželjni kanibale.

U zubima nosiš tajnu vjere –

probavljiva je mistika svijeta.

U rukama držiš tragove bluda,

mrave koje si rastrgao da dođeš do ploda.

Ti čezneš za onim ponuđenim.

Lanci slobode pucaju pod pritiskom.

Opcije vidiš kao slobodan izbor,

a kaznu kao vlastitu najslabiju kariku.

Slobodni stih

nije slobodan od definicije.

Slobodni pjesnik

nije slobodan od slobodnog stiha.

Vrijeme kuca na vrata,

prostor odnekud upita: „Tko je?“

A mi, proizvoljno i jednoglasno,

odgovaramo: „Ja sam.“

GNIJEZDO

Ptice nose rajski nektar

na nježnim krilima sudbine.

U tvome sam gnijezdu zaspao

ispod mene se krenula izlijegati nada.

Eh, da mi usne oblikuju tišinu

da poljupcem mogu dozvati mir

i one naše snove

koje ćemo šaputati u zavjetima.

Gledam te kako me tražiš

ispod pogrešno zakopčanog gumba

koji si zašila svojim pogledima

koji si pronašla u mojim dronjcima.

Gledam ti ime u vlastitom stihu

u mutnim sam očima ispleo suze

pretvorio sam ih u deku i sakrio nas

od vremena, ljudi i brojeva.

U tvojoj sam sjeni pronašao istinu.

U vlastitoj sam spilji pronašao tebe.

Moju ideju lijepoga,

moju ideju dobroga.

ČUDOVIŠTE

Hrane me lancima,

a ja ih gutam

u nadi da ću

povratiti slobodu.

Jedu me pogledima,

a ja im pružam

zabavu kao napojnicu,

dosadu kao izliku.

Da mi je barem

umrijeti kao čovjek,

prsima okrenut zidu

da mi sram bude posljednja odluka.

Upiru prstom u mene,

a ja im ljubim blato pod noktima.

Stojim pred nišanom podsmijeha,

klečim pred zadovoljnim usnama.

Bonton je postao Biblija.

I Boga je sram činiti čuda.

Jednu smo tiskarsku grešku

udaljeni od „Ne ljubi“.

Gledali su u moje staklene oči

popucale su od silnog gađenja.

U vitražu neispričanih ispriča

zauvijek ću ostati samo čudovište.

NAPREDAK

Auto je trubio zvijezdama.

Nisu mu se htjele pomaknuti.

Raketa je spalila Zemlju

u nadi da naše kamenje zamijeni Mjesečevim.

Brodovi su krčili koraljne šume.

Sidro je klalo kao u Križarskim ratovima.

Samo rijetke škrge mole za spasenje,

ostale se tješe bisernim ogrlicama.

Ljudska je priroda elementarna nepogoda.

Hranidbeni lanac ne stavlja se oko vrata,

nego se veže za zglobove,

uči nas kako krulje okovi.

Naša je sloboda otkriće vatre.

Sve što uništimo, proglašavamo žrtvom.

Recikliramo povijest i ekološki dopuštamo

da nam piju krv papirnatim slamkama.

Čestitam ti, čovječe,

gospodaru smoga, baruta i slamova

izgradio si svoje carstvo

na zadnjem vapaju naivne djevice.

MODERNA POSTI

Moderna posti,

a smisao gladuje.

Mašta boluje,

a zbilja uzima bolovanje.

Moderna posti,

a jezik je gladan.

Poljupca ili metafore?

Klevete ili gramatike?

Moderna posti,

no sedmi se dan odmara.

Kapital je anoreksičan,

a očekivanja su prerasla bulimiju.

Moderna posti

prije postapokalipse.

Negdje u sredini

ticat će se i mene.

Moderna posti,

no svi smo antikristi.

Do sita smo se najeli,

a odmalena učimo gladovati.

Moderna posti,

a postmoderna proždire.

Dobar vam tek pjesnici,

zar ste se za ovo borili?

STRAŠILO

Gliste su postale kistovi,

crna zemlja progutala je platno

i na njemu naslikala mrak,

pun minerala i šutnje.

Ugledale su strašilo,

puno novinskih izrezaka.

U očima mu je pisalo:

„Oprez, šokantno.“

Uranile su na sprovod djela,

zakasnile na smrt autora.

Nadživjeli su ga vlastiti motivi

i tuđe pretpostavke.

Danas se lako bojati mrtvih,

kada umjetnost govori kroz njih.

I dijete, i modernist, i poslušan čovjek

uvijek rado govore: dada.

Ukinuli smo granice.

Ptice napokon poštuju strašilo.

I gliste na zemlji, i ptice na grani

već odavno znaju svršetak umjetnosti.

OGLEDALO

Izdahnuo sam.

Nacrtao sam rešetke na ogledalu

i zarobio vlagu samosvijesti

u nepresušni trenutak srama.

Staklo je ostalo oštro

unatoč njenoj glatkoći.

Odraz je pokušao izmigoljiti

iz mutne samice introspekcije.

Voljela me kroz labirint pogleda

kojima sam uporno ciljao sebe

tražeći razlog za njeno prisustvo,

tražeći pijesak u novom ogledalu.

Iz prozirne dubine

niknuo je stakleni korov.

Ona me pogledala u oči

odrezala ga je obrisanim suzama.

Zahvalio sam joj Morseovim kodom.

Postao sam slijep na maglu strahova.

Vidio sam samo ogledalo

u kojem smo zagrljeni koračali prema naprijed.

U sudaru svjetova

lomovi su nas spojili u vitraž.

Njezino me staklo učinilo prozirnijim,

njezine su me boje očvrsnule.

Angažirana poezija o jeziku koji gladuje i moderni koja posti

Piše Darija Žilić

Tin Fresl mladi je autor, rođen 2003. u Zagrebu, najprije je bio zapažen na LiDraNu, a već tijekom srednjoškolskog obrazovanja objavio je svoju prvu pjesničku knjigu Vitezovi okruglog smisla (2021). Barbara Baždarić koja mu je bila profesorica i mentorica, bilježi kako je riječ o pjesničkom glasu koji probija membranu identiteta i duboko ulazi u autentičan prikaz višečlane viteške borbe za smisao postojanja. Identitet je za pjesnika imanje vlastita stava u ovom svijetu punom informacija, i prisutna je težnja u poeziji, misao da ne budemo robovi, već da mislimo svojom glavom.

U pomno strukturiranoj prvoj zbirci Fresl se bavi i međuljudskim odnosima, a evidentna je i autorefleksivnost jer subjekt itekako promišlja svijet, pojavnosti, posebno hipokriziju, pri čemu je svoju kritiku isprepleo sa snažnom alegorijom povezujući različite vremenitosti. U idućoj zbirci Invokacija klaustrofobije iz 2024. Lada Žigo Španić ističe kako je riječ o ideji svijeta kao Tehnopolisa i osamljenog subjekta, a u svojoj kritici Tin Lemac istaknuo je poetiku manirizma ili pak jezičnu virtuoznost, jer se Fresl igra jezikom, stvara neobične sintagme, semantičke i stilske sklopove koji vuku prema retorizaciji, ali donose i snažan izraz koji upravo odgovara tom hiperstanju svijesti.

U novom ciklusu pjesama U lancima slobode Fresl kritički progovara o čovjeku kojega označava kao grešnog, znatiželjnog kanibala (pjesma Jabuka). Ponovno je istaknuta i kritika uniformnosti: „A mi, proizvoljno i jednoglasno, / odgovaramo: ‘Ja sam’.“ Opreka sloboda i lanci nalazi se u više pjesama: „hrane me lancima“, potom oksimoron „lanci slobode“, „okovi koji krulje“ i istaknuta je težnja subjekta da barem, hipermetaforički, umre kao čovjek. Sarkastično pjesnik čestita čovjeku kao „gospodaru smoga, baruta i slamova“, a samu ljudsku prirodu određuje kao „elementarnu nepogodu“.

Očigledno je da je Fresl dodatno pojačao izraz i direktnost, angažiranost, konstantno je prisutan i osjećaj krivnje za svijet, jer ipak je dio ljudskog roda: „Danas me ptice prozivaju špijunom. / One lete, a ja tonem“. Nije stoga ni slučajno da se spominju čudovišta, strašila, da piše o smrti autora, svršetku umjetnosti, raščaravanju svijeta: „nismo smjeli spustiti sidro“. Zanimljiva je upravo riječ dada jer nju mogu koristiti „i dijete, i modernist, i poslušan čovjek“, a njezina mnogoznačnost pokazuje kritiku sistema, ali i poslušnost. Pjesme govore i o nedostajanju smisla, jeziku koji je gladan, o „moderni koja posti“, sve to govori o insuficijenciji smislenosti svijeta i jezika, o pohlepi koja „lako prolazi granice“.

Lirski subjekt okrenut je stalnom preispitivanju, održavanju u „samici introspekcije“ gdje analizira vlastitu poziciju, sudare svjetova, a utjeha je na kraju, ljubav. Upravo ljubav otklanja strahove, društveno naprijed kao napredak pokazuje pad, dok se ono intimističko mi spaja u vitraž: „njezine su me boje očvrsnule“. U tom smislu riječ je o vrlo zanimljivoj poeziji koja traga za idejom dobrog i lijepog, usprkos svemu čudovišnom oko nas: „U tvojoj sam sjeni pronašao istinu.“ Inače, Tin Fresl studira filozofiju i antropologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, član je DHK i živi u Jastrebarskom.