Teta Vera iz Muzičke omladine

Više puta mi se dogodilo da me tema jednoga članka dovede do nekoga drugog članka. Tako je i sada. Poveznica s tekstom o Sofiji Deželić objavljenim u prošlome broju Vijenca jest njezina majka Nada Eder-Bertić, profesorica pjevanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. A kakva je to veza bila, dapače prava zavrzlama, otkrit ću vam u napisu o sopranistici Veri Grozaj (1911–1986). 

Naime, o Veri Grozaj željela sam pisati i bez te zmešarije. Slušala sam je toliko puta na sceni HNK (najčešće kao Micaelu u Bizetovoj Carmen i Euridiku u Gluckovu Orfeju), a znala sam i gdje je stanovala, pa mi je to davalo dovoljno zanimljive građe da se primim posla. No onda se pokazalo da građe oko Vere Grozaj ima i više nego što sam mislila. Počinje već od njezine profesorice pjevanja na Akademiji, što izaziva pravu pomutnju. Ipak, najprije ću o Veri Grozaj, a onda o  njezinoj profesorici.

Ulaz na broju 15 u Ulici kneza Mislava, nekadašnjoj
Božidara Adžije, u kojoj je stanovala Teta Vera¸/ Izvor Google screenshot

Vera Grozaj rođena je u Sisku (još jedan meni drag grad) 21. svibnja 1911. godine, a umrla je u Zagrebu, 27. studenoga 1986. U školskom zboru isticala se lijepim glasom, pa ju je na jednoj priredbi primijetila poznata profesorica pjevanja s Muzičke akademije u Zagrebu, Marija Kostrenčić, i rekla Veri neka joj se javi kad maturira. Dakako, Vera joj se javila i tako se upisala na zagrebačku Muzičku akademiju. Samo u čiju klasu? Tu počinje moje čuđenje nad izvorima. Ista je autorica notice o Veri Grozaj u Hrvatskom biografskom leksikonu (2002) i na mrežnoj stranici Opera.hr (2017) – Marija Barbieri. No podaci koje iznosi u tim izvorima nisu identični. U Leksikonu piše da je Verina profesorica bila Marija Kostrenčić, a na Opera.hr da je to bila Nada Eder-Bertić. Pa sad se ti tu snađi! Ljudi koji se služe tim ozbiljnim izvorima vjeruju u njihovu točnost, no i to ih, nažalost, može dovesti u zabludu. Tako se i Marija Kostrenčić provukla kao Verina profesorica. No kako onda Opera.hr navodi drukčiji podatak? Do pogreške je moglo doći iz nehaja i zato što se Marija Kostrenčić i prije spominjala u vezi s dolaskom Vere Grozaj na Akademiju, a kako je Nada Eder-Bertić umrla 1937, neke su njezine učenice dopale profesorici Kostrenčić. No Vera Grozaj nije morala mijenjati profesoricu, jer je studij završila 1936. godine (dakle, još za života Nade Eder-Bertić). Eto kako male nesmotrenosti mogu izazvati zabunu, ali i prepisivanje pogrešaka bez razmišljanja te njihovo širenje. Tako danas radi umjetna inteligencija i oni koji je uzimaju zdravo za gotovo.

Vera Grozaj debitirala je na sceni zagrebačke Opere još kao studentica 1934. ulogom paža Stephana u Romeu i Juliji Charlesa Gounoda. Stalna članica postala je 1940, a umirovljena je 1965, no nastupala je do 1967. godine. Za ulogu Micaele u Bizetovoj Carmen dobila je 1959. Nagradu grada Zagreba, a za ulogu Marice u Smetaninoj Prodanoj nevjesti Nagradu „Milka Trnina“ 1965. Bila je skromna, radišna i nadasve pouzdana. Ako je trebalo zamijeniti koga i uskočiti u zadnji čas, ona se uvijek spremno odazivala. Zacijelo nešto znači kad pjevač/pjevačica cijeli radni vijek provede u istoj kazališnoj kući. To pokazuje privrženost matičnoj kući, ali i štošta drugo. Znači i strpljivo podnositi sve neugodnosti oko sebe, kojih u svim kazališnim kućama uvijek ima. Vera Grozaj bila je vrlo smirena, poštena, tolerantna osoba, koja je voljela ono što radi. Imala je širok repertoar. Osim već spomenutih Micaele i Euridike, bila je ona i Cherubin, i Papagena, i Zerlina, čak i Doma u Gotovčevu Eri s onoga svijeta, a ja imam jedan njezin autogram nakon zagrebačke izvedbe Fidelija Ludwiga van Beethovena, 17. listopada 1961, te još jedan s La Bohèmea Giacoma Puccinija, 8. ožujka 1962. U toj je operi, osim Mimi, pjevala kasnije i Musette. S te je izvedbe i moj autogram u albumu u kojemu sam 1960-ih skupljala potpise umjetnika u našem kazalištu, domaćih i stranih.

A kako ja znam da je Vera Grozaj bila marljiva, poštena, srdačna i nekonfliktna osoba? Tako što sam je poznavala još iz Muzičke omladine, dok je to društvo bilo smješteno u jednom pljesnivom sobičku na lijevoj strani od ulaza u negdašnju Koncertnu dvoranu Istra u Teslinoj ulici (danas ZKM). Ta je organizacija u mojoj mladosti bila vrlo aktivna u muzičkom životu Zagreba, uz ostalo i tako što je umjetnost dovodila u zagrebačke škole. Osnovana 1954. kao Društvo prijatelja glazbe, promijenila je 1955. ime u Muzička omladina i bila je stalna članica međunarodnoga društva istog imena od 1962. Pamtim MO dok joj je tajnik bio Branko Molan (od 1960), a Katica za sve njegova pomoćnica Stanka Bosnar, koju smo, naravno, zvali Teta Stanka. Onda ni Vera Grozaj nije mogla biti ništa drugo nego Teta Vera, jer je i ona odlazila iz te male baze na priredbe po školama sa svojim kolegama, opernim pjevačima (Z. Prelčec, F. Paulik, M. Grozdanić, M. Belavić, T. Alaupović, F. Petrušanec) i instrumentalistima (npr. flautistica Tinka Muradori). Tko se od nas ondje zatekao, pomagao je nositi glazbala u kombi. Tako sam u drugom svjetlu upoznala mnoge koje sam inače gledala u kazalištu.

Teta Vera stanovala je u Ulici Božidara Adžije 15, koja je promijenila više imena. Najprije se zvala Sajmište, pa Radišina ulica po Hrvatskom radiši na br. 6–8–10 po projektu Vjekoslava Bastla. Gradio se između 1924. i 1929. Društvo je osnovano 1903. za naučnike u trgovini i obrtu, a to ime nosi od 1917/1918. Čileanski industrijalac Paško Baburica pokrenuo je gradnju te četverokatnice. Uz glavni ulaz atlanti drže balkon. Medaljoni s likovima donatora (Paško Baburica, Fran Petrinović, Miho Mihanović, Kuzma Rožmarić, iz Sjeverne i Južne Amerike) rad su Ivana Meštrovića. On ih je Radiši i darovao. Za Jugoslavije ulica se zvala Adžijina (danas je na Trešnjevci), a od 1993. Kneza Mislava. Teta Vera nije morala mijenjati legitimaciju.