Smiona stvaralačka pustolovina

Percival Everett, američki prozaist i esejist, svojim zadnjim nagrađenim romanom James opravdao je status nacionalne književne zvijezde. Plodnu spisateljsku karijeru ovjenčao je kao laureat prestižne National Book Award za 2024. godinu. Planetarni uspjeh Jamesa jednim se dijelom krije i u Everettovoj revitalizaciji Marka Twaina i njegove prozne uspješnice Doživljaji Huckle­berryja Finna. Ispisavši svojim romanom svojevrsni hommage utemeljitelju autohtone američke književnosti, i sam se Everett upustio u smionu stvaralačku pustolovinu „prekrajanja“ Twainova Hucka intertekstualnim zaveslajima i izmjenama pripovjednih perspektiva. Ovakvi književni postupci odlika su, dakako, zrelih pisaca, u svakome trenutku svjesnih vlastitih literarnih uzora i nadahnuća. I kao što je Twain u jednome trenutku američke povijesti bio društvenim svjetionikom, a njegovi romani uvjerljivi instrumenti protiv rasne diskriminacije, Percival Everett, naoko ostajući u 19-stoljetnome vremenu, svojim Jamesom ozbiljno propituje univerzalne probleme čovječanstva, stavljajući sukob između konvencionalnoga i etičkoga načina mišljenja u prvi plan.

Izd. Hena com, Zagreb, 2025.
Prev. Dado Čakalo i Mišo Grundler

Everettovo majstorstvo pisanja počiva na pridobivanju čitatelja i kontinuiranoj potrazi za smislenim razrješenjima svih fabularnih sukoba. Prevođenje takvog dinamičnog diskursa na hrvatski jezik bilo je stanovitom avanturom za Dadu Čakala i Mišu Grundlera. Njihova prevoditeljska strast i lingvistička zaigranost iznjedrile su govor Jima kao pouzdana pripovjedača u standardnome idiomu, no ono po čemu se njihov originalni prijevod Jamesa opaža kao nešto nesvakidašnje duhovito i pomaknuto, oblikovanje je specifične „okrnjene“ šatre, ekvivalenta južnoameričkim idiomima (pa i idiolektima) 19. st. Upravo taj pitki žargon mnoštva likova, koji se tečno probija do čitateljeve svijesti, zrcalo je glavnoga toposa u doslovnome i metaforičnome smislu.

Na rijekama „života“, Mississippiju i Missouriju, odbjegli rob Jim i dječak Huck proživljavaju egzistencijalna potonuća, ali i mukotrpna izranjanja iz opasnih dubina. Preživljavanje u divljini, riječni parangali, čegrtuše; promatranje iživljavanja bijelaca nad crncima; pobuna, strah, nada, izdaja; kotač povijesti pred zidom društvenog apsurda; sloboda i zlo, samo su neki od motiva koje je Everett maestralno upleo u pripovjednu mrežu čije konce vuče Jim, sinegdoha crnačkog martirija u Dixielandu.

Iz dinamične i linearne fabule konstantno izviruju novi likovi, od kojih su neki tek pripovjedne funkcije, a neki simboli zla koje treba kazniti zbog teških grijeha (zlostavljače: Huckova oca, robovlasnika Hendersona itd.). Protagonisti su oni između kojih se razvija bliskost i otkriva bolna istina: Jim kao otac i Huck kao sin kojemu na dnu srca spava indoktrinirani poriv za diskriminacijom. „Nisam ja tvoj sin. Nisam ja nikaki crnjo“, riječi su opake društvene podijeljenosti koja čovječanstvo vodi u propast. Aktualnost Everettovih aluzivnih motiva, filozofičan diskurs ogrnut nestvarnim epizodama (James razgovara sa sjenama Lockea, Voltairea i Montesquieua), polifona strukturiranost romana kojemu su sadržaj i jezična izražajnost u suglasju, čine Jamesa neiscrpnim vrelom za razna tumačenja: hermeneutička (naselje Edina, kristovski motivi; 12 članova Virdžinijskih trubadura), spoznajna i književnoteorijska.

Transformacije Jimova karaktera kroz nove identitete (od roba, virdžinijskog izvođača grotesknoga cakewalka, ubojice koji se obračunava sa Zlom, „pripovjedača“ koji u sanduku pronalazi olovku i knjige za popudbinu pa sve do uloge oslobođenoga roba Jamesa koji spašava svoju obitelj) pripovjedno su zrcalo povijesnoga hoda koji stalno zapinje na istim preprekama. No, koliko god se završetak romana činio optimističnim, ropstvo nikada ne prestaje, bar ne u smislu poznate arapske poslovice koja naglašava kako je svaki čovjek gospodar riječi koje nije izgovorio, a rob onih koje je izgovorio.