Povratak duhu Daytona?

Tri desetljeća nakon Daytonskoga mirovnog sporazuma Bosna i Hercegovina još uči živjeti njegovu temeljnu političku istinu: mir među trima konstitutivnim narodima nije održiv ako jedan od njih drugomu bira političke predstavnike. Hrvati zato i danas moraju dokazivati ono što bi iz biti ustavnoga poretka trebalo biti samorazumljivo – konstitutivnost nije ukrasna riječ u preambuli, nego ustavno načelo koje mora imati stvaran politički sadržaj. Izbori 2026. tu proturječnost nisu uklonili, ali su je ponovno ogolili do kraja.

Ovaj put izborna matematika, nakon četiri Komšićeva mandata i iskustva nelegitimnih vlada Alijanse i Platforme, formiranih bez stranaka koje su nosile većinsku hrvatsku izbornu volju, nije proizvela isti paradoks. Darijana Filipović osvojila je, prema preliminarnim rezultatima SIP-a, gotovo 110.000 glasova, Slaven Kovačević oko 71.500, a Zdenko Lučić oko 53.700.

Darijana Filipović izabrana je za hrvatsku članicu Predsjedništva BiH / Snimio Armin Durgut / PIXSELL

Geografija glasova govori
više od brojki

Još je rječitija geografija glasova. Pobjeda Darijane Filipović nije tek zbroj glasova za kandidatkinju i njezinu stranku: ona je snažan izraz hrvatske biračke volje i potvrda da su Hrvati, ondje gdje čine većinu, vrlo jasno pokazali koga žele za svoga člana Predsjedništva. Kovačević potporu nije niti tražio niti ostvario u izrazito hrvatskim sredinama; kao kandidat za hrvatskoga člana Predsjedništva obraćao se ponajprije bošnjačkom biračkom tijelu. Ni Lučić svoju kampanju nije prvenstveno usmjeravao prema hrvatskim sredinama. Znatan „uspjeh“ ostvario je u Sarajevskoj, Tuzlanskoj, Zeničko-dobojskoj, Unsko-sanskoj i Bosansko-podrinjskoj županiji, a samo u Sarajevskoj osvojio je 7.555 glasova, više nego u cijelome Mostaru. Izborna geografija tako je možda rekla i više od konačnih brojki: pobjeda Darijane Filipović teritorijalno je ukorijenjena upravo ondje gdje živi najveći dio hrvatskoga biračkog tijela.

No politička snaga Darijane Filipović nije samo u geografiji njezinih glasova. U kampanju je ušla s jasno artikuliranim stavovima i programskim ciljevima, povezujući zahtjev za ravnopravnošću Hrvata i legitimnim predstavljanjem s potrebom izgradnje funkcionalnije države. Europski i euroatlantski put, politički dijalog, funkcionalnost tijela vlasti i gospodarski razvoj bili su nositelji njezine kampanje. Upravo sposobnost da jasno artikulira hrvatske zahtjeve, a da ih pritom smjesti u viziju funkcionalne Bosne i Hercegovine, njezinoj je kandidaturi dala dodatnu snagu. U zemlji iscrpljenoj stalnim dokazivanjem tko je protiv koga, takva je poruka ponudila i nadu da ravnopravnost naroda i država po mjeri svakoga njezina stanovnika nisu suprotstavljeni ciljevi.

Upravo zato nije svejedno tko sjedi u Predsjedništvu. Ono vodi vanjsku politiku, imenuje veleposlanike, predstavlja državu u međunarodnim odnosima, ima važnu ulogu u sustavu civilnoga zapovijedanja Oružanim snagama i imenuje predsjedatelja Vijeća ministara. U vremenu odluka o europskom i euroatlantskom putu to nisu protokolarne ovlasti. Mogućnost da brojnije biračko tijelo presudno određuje predstavnika malobrojnijega konstitutivnog naroda zato nije tek izborna anomalija, nego mogućnost njegova političkoga razvlašćivanja.

Konstitutivnost između Ustava i političke prakse

U tome je jedna od trajnih tragedija poslijedaytonske Bosne i Hercegovine. Ustavni sud BiH konstitutivnost Bošnjaka, Hrvata i Srba označio je sveobuhvatnim načelom Ustava iz kojega proizlazi kolektivna jednakost i zabrana dominacije. No od Barryjevih izbornih pravila, preko intervencija visokoga predstavnika Wolfganga Petritscha 2002. do kasnijih zahvata međunarodnih birokrata, institucionalna je ravnoteža mijenjana. Konstitutivnost je ostala zapisana, ali se njezin politički sadržaj sužavao. Četiri izbora Željka Komšića te nelegitimne vlade Alijanse i Platforme pokazale su koliko se formalno funkcioniranje institucija može udaljiti od načela legitimnoga predstavljanja.

I Federacija, rođena Washingtonskim sporazumom kao okvir bošnjačko-hrvatskoga dogovora, nosi trag te preobrazbe. Petritschevim amandmanima 2002. uvedena je prijelazna formula od osam bošnjačkih, pet hrvatskih i tri srpska ministra, uz premijera, koji je dosad također bio Bošnjak. Formula je vezana uz razdoblje do potpune provedbe Aneksa 7 Daytonskoga sporazuma. U Bosni i Hercegovini, međutim, malo što pokazuje takvu sposobnost trajanja kao ono što je jednom proglašeno privremenim.

Zato izbore treba čitati i kroz moguću okomicu hrvatskoga političkog predstavljanja. Klub Hrvata u Domu naroda Parlamenta Federacije ima 23 izaslanika, a sadašnji odnosi snaga otvaraju mogućnost da HDZ BiH s partnerima dosegne 14, odnosno tropetinsku većinu kluba. Hrvatski klub bira pet hrvatskih izaslanika u državni Dom naroda, pa takav odnos snaga stvara temelj i za tri od pet hrvatskih mjesta na državnoj razini. Pridodaju li se hrvatski član Predsjedništva, sudjelovanje u Vijeću ministara i Vladi Federacije te vlast u županijama s hrvatskom većinom, nazire se institucionalna okomica od županija do vrha države. Znakovit je i rezultat u Hercegbosanskoj županiji, gdje je HDZ BiH, unatoč snažnoj hrvatskoj oporbi, pojedinačno osvojio najviše
glasova.

Od političke snage do političke odgovornosti

Najvažnije pitanje, međutim, počinje nakon prebrojavanja glasova. Uz minimum političke mudrosti, ponajprije spremnosti bošnjačke politike da legitimno predstavljanje prestane promatrati tek kao „hrvatski zahtjev“, nova parlamentarna snaga može otvoriti prostor za izmjene Izbornoga zakona. Individualna prava građana i legitimno predstavljanje konstitutivnih naroda nisu protivnici. Daytonski sustav i jest pokušaj njihove ravnoteže: demokracije bez dominacije, građanske jednakosti bez brisanja naroda i zajedničke države bez političkoga podčinjavanja njezinih sastavnica.

Time se mijenja i mjera uspjeha hrvatske politike. Političku snagu valja pretvoriti u pravedniji Izborni zakon, djelotvornije institucije i ubrzan europski put. Ni bošnjačka politika više nema prostora uvjeravati Hrvate da njihov problem ne postoji. Legitimno predstavljanje nije ustupak Hrvatima niti poraz Bosne i Hercegovine – ono je jedan od uvjeta njezine stabilnosti.

Zato ni računica o navodnom omjeru 2:1 u Predsjedništvu, kojom su se u političkome Sarajevu zazivali novi nacionalni rovovi, sama po sebi ne znači ništa. Predsjedništvo nije semafor na kojemu pobjeda pripada onomu tko ima dva glasa. Ako njegovi članovi euroatlantske integracije, djelotvorniju vlast i pravednije izborno zakonodavstvo stave ispred međunacionalnoga nadmudrivanja, rezultat može biti posve drukčiji – ne 2:1 za jedne protiv drugih, nego 3:0 za Bosnu i Hercegovinu jednakopravnih naroda i zadovoljnih građana. Takva bi Bosna i Hercegovina postupno učinila suvišnim i međunarodni protektorat. Tek bi tada povratak duhu Daytona prestao biti naslov s upitnikom.