Odanost svjetlu i ljepoti

S malim zakašnjenjem, u danima proteklima od lipanjske promocije knjige Nevenke Nekić Prilog monografiji Ana Marija Botteri – svjetlost i ljepota, u razdoblju uzdignute raskoši prirode, izražene u svjetlu i bojama ljeta, osvrćem se na slikaričin umjetnički opus građen intenzivnim kolorizmom prožetim svjetlom. Razumljivo, godišnje doba i ambijentalna posebnost juga nisu kod Ane Marije presudni izvori njezina slikarstva bogate palete, ali kao neki od čimbenika ipak imaju svoje značenje. Bitan je Anin osjećaj za boju vidljivosti i slutnje, za čistoću i gradacije vrijednosti njezinih silnica, i snažnu orkestraciju svih sastavnica u prizorima slojevite sadržajnosti.

Osoba široke kulture, Nevenka Nekić brojnim i raznolikim opusom romana, pripovijedaka, pjesama, eseja, putopisa, drama, likovnih monografija, povijesnih i drugih rasprava, sa zanimljivim slikarskim radovima, prvenstveno akvarelima, stvorila je dojmljivo djelo, motivski pretežno vezano uz pojave i osobe iz bliže i dalje hrvatske povijesti, s osobitim osjećajem njegovanja nacionalnog identiteta. U njezinu je opusu prisutna sinteza poštovanja faktografskog, intrigantne literarne preobrazbe i dubine misaonosti u produbljivanju idejnog okvira određenih tema. Stvaralački put Ane Marije Botteri Nevenka Nekić promatra u dvadesetak kraćih eseja i biografskih uvoda, isticanja razdoblja motivskih i stilskih cjelina u umjetničkoj posebnosti Aninoga kreativnog puta i stava.

Izd. ITG, Zagreb, 2026.

Njezina ostvarenja s privrženošću boji pratim kontinuirano, i s manjim prekidima, godinama, prepoznajući vrijednosti u zbilji likovne datosti i impulsa niza drugih konotacija; emotivnih, simboličnih, životnim prostorom doživljenih, pa otvorenih izazovu, dakako bez doslovnosti, sivila i otuđenja vremena koje nas okružuje. Prihvatila je Ana stiješnjenost oaze djelovanja, ali i svjesna da ni umjetničke radosti nemaju stalno pokriće u duhovnosti univerzalnog, iako je ono prividno često zatomljeno kakofonijom svakodnevice. Osjeća se slobodno i prepoznaje aktualnosti različitih adresa, no želi i uspijeva, bez radikalizacije izraza, ostati svoja. Anina vjera u život i umjetnost, upućenost transcendentnom, neophodni poput disanja, čine odrednicu njezina ljudskog i umjetničkog opredjeljenja.

Talentom i zanosom gradila je slike prepoznatljive poetike u slijedu osobnih varijanti figurativnog i autoportreta, portreta, veduta, krajolika te sakralnih kompozicija. Klasičnim slikarskim motivima daje snagu osobnog čitanja, rukopisa s potkom iskustva tradicionalnih izraza, no uzdignutog do uvjerljivosti govora umjetničke autentičnosti. Osnovni kanoni forme jezgra su u prizorima obnovljenima kušnjom, začudnošću, ispovjednošću, s ljepotom kao poveznicom između pojedinih faza i tema, unutrašnjom dimenzijom u pulsiranju svakoga djela. Razumljivo, ne ljepote pukog nadilaženja površne atraktivnosti, već ljepote koja dodiruje sam smisao umjetnosti i života, apstraktnog pojma brojnih izgleda upisanog u harmoniju djela, izraženog ravnotežom svih sastavnica, cjeline, detalja, boje, gradivnih linija, difuznog svjetla. Ana Marija Botteri discipliniranim, ali ne stamenim integriranjem likovnih elemenata, oblikovno bližim „levitaciji“, postiže međusobnu suovisnost na kotama ljestvica palete spoznaje krika i smiraja te vizualne jasnoće.

U nizu autoportreta, imenovanih i Primavera, Florescencija, Smrt – svojevrsnom zaštitnom znaku opusa – Ana donosi potrebitu nenametljivu mjeru fizičke prepoznatljivosti, no znatno više, pogled u samu sebe. U prvom redu nenarušivu stalnost, raspoloženje trenutka, podsvjesno otkrivanje tajni, dodira apoteoze i metafizičnosti, slikarskom rafiniranošću naznačenu odlučnost i blagost. Paradoksalno, ostaje odana konkretnosti lica, ali istodobno i metaforičnosti nevinog postava u imaginarnom kadru izvan vremena i prostora. Neke netaktilnosti anđeoske suptilnosti, obogaćene florealnošću, gdje lice, pa i fragmentarno naznačen korpus, „razvihorena kosa“ (izraz N. N.), draperija i čipke tvore cvjetnu cjelinu. Motivi samostalnih kolorističkih „aranžmana“, glamura prirode u malom, započeti kod Ane nizom čempresa, prerastaju u slike mističnih „priča“, nastavljenih scenama u rasponima od mekoće realističnih oblika do djela ispunjenih fasetama mrljolike dinamike. U vedutama, mjestima koja voli do posvojenja, Splitu i Parizu, povijesnost pretvara u ekspresiju boje, strukturama kolorističke magme. Slika ozarena belkantističkom melodikom, sukladno tome i lirskim ugođajem, liričnošću koja ne isključuje, bez drastičnosti, utkanost drame.

Među djelima inspiriranima motivima kršćanske ikonografije, originalno skladanima, ističu se Isusovo rođenje i Bijeg u Egipat, koje je Ana dovela u intimnost domovine. A izvornost sakralnog plodonosna je poanta svih motivskih stavaka slikarstva Ane Marije Botteri, uvijek na stazi iskrenosti, humanosti, likovno vrijednosnog ključa i karike važne u ukupnosti hrvatske moderne umjetnosti.