Mon Dieu, quel dommage

Impossible et lasse pour les attaches, du temps qui passe – vraiment, quel dommage, eto, ti mi se melankolični stihovi Françoise Hardy vrte u glavi otkako sam čuo da je umrla Andrea Zlatar; baš je tako, nemoguće i umorno za sve uključene, vrijeme koje je prošlo – doista, kakva šteta! Sreo sam je prije trideset godina kao pomoćnicu glavnog urednika Vijenca, u koji ju je pozvao tadašnji predsjednik Matice hrvatske Vlado Gotovac. Bila je mlada zvijezda na Odsjeku za komparativnu književnost, uspješna urednica kulture na Radiju 101, isticala se u teatrološkim i feminističkim krugovima, i još k tome bila friška u majčinstvu, što je sve bilo dovoljno i previše za jedan život, a ja sam je upoznao samo kao pokretačku snagu neponovljivih godina hrvatskog kulturnog novinarstva. „Novine za kulturu u Hrvatskoj?“ posprdno je pitala Gotovca. „To će propasti“ – tako mu je rekla, a on joj je ozbiljno odgovorio: „Naravno da će propasti. Sve uvijek propadne. Ali mora se nešto učiniti.“

Osnivanje Zareza, desno od Andree Zlatar Violić su Mario Bošnjak, Grozdana Cvitan i Branko Matan, a slijeva su Dean Duda i Nikica Gilić. Leđima je okrenuta Ana Šarić, danas Karamarko / Privatna arhiva

Bile su to čudne novine, koje su manje izvještavale o kulturi, a više je proizvodile; u kojima je jedva bilo novinara, ali zato nije nedostajalo eseja; u njima se pisalo o svijetu koji se željelo promijeniti, a pisala su prva imena kulture. Andrea je naslijedila Marunu 1997. kao glavna urednica, blistala je u njemu svojom energijom, u središtu tog intelektualnog vrtloga, neumorno u nj uključujući svoje studentice i studente. Un tel fiasco – vraiment, quel dommage. Kakav fijasko, kakva šteta! Raskid redakcije Vijenca i Matice hrvatske imao je javno lice, u kojemu su se liberalna politika i otvoreni govor sudarili s nezdravim težnjama vlasti da sve kontrolira, ali i svoju skrivenu stranu, borbe za položaje u instituciji i Andreino približavanje stranačkoj politici. Posljedica je bila ta da je Andrea 1999. pokrenula još jedne novine za kulturu, Zarez, sa suradnicima koji su bili „mladi, obrazovani i, dakako, nezaposleni, kojima je Zarez možda posljednja postaja u hrvatskoj stvarnosti prije odlaska u stvarnu emigraciju“, kako je napisala u uvodniku prvog broja. Ako je Vijenac bio liberalan, građanski, kako je Andrea govorila, Zarez je skrenuo ulijevo. List je bio bogat idejama, ali siromašan sredstvima, a kapetanica ga je 2001. napustila zbog ulaska u gradsku politiku kao članica HNS-a. Kakav je to bio fijasko, kakva šteta!

Andreu sam u godinama rada u dvije redakcije upoznao samo s njezine svijetle strane – bili smo na ti, ali nisam bio od onih kojima bi se povjerila. Silno obrazovanje, odlučnost i ambicija, brojni društveni kontakti, sve je to pokretalo njezine dvije uspješne karijere, sveučilišnu i medijsku. Ali tu je bila i davna rana zbog ranog gubitka majke, koju ni ljubav oca i tete nisu uspjeli zacijeliti; njezin je suprug bio veliki umjetnik, ali slab muž; svoju je duhovnost skrivala pred drugima, dopuštala je da se nasluti samo kroz znanstveno bavljenje srednjovjekovljem – ne zamjerite na iznošenju ovih pojedinosti, redakcije su familijarna sredina u kojima zbog dugog i intenzivnog zajedničkog rada članovi ne mogu imati tajni jedni pred drugima. Sa smjenom stoljeća nadvladala ju je njezina tamna strana. Ulazak u realnu politiku bio je jedan novi život previše, jer je posrtala i pod dotadašnjima; nadala se da će na vlasti naći ono što joj nedostaje u srcu, ali su joj snage posustale.

Njezin pad s terase u Trstenom 2015. simbolički je ponovio duševni sunovrat; zadnje je godine provela u domu, uglavnom inkomunikabilna, a zbrinula ju je stranka, na čemu joj hvala. Kakav um, kakva žena, kakva šteta.

Uz vijesti o Andreinoj smrti mediji objavljuju recentne fotografije, nje kao gradske ili državne ministrice, ali to nije ona koju znam. Ja pamtim onu na vrhuncu svojih moći, kada je na kraju stoljeća preobrazila kulturnu medijsku scenu. Reći ćete da sam sentimentalna budala, ali uspio sam sačuvati zadnjih stotinjak Andreinih Vijenaca i prvih stotinjak njezinih Zareza, pa sam ih jednom, u nastupu nostalgije, uz nemali trošak, čak i dao uvezati. Mogu vam reći da mi nije žao. Za potrebe ovoga in memoriama – koji je, shvatili ste, i in memoriam velikom i boljem dijelu mene – ponovno sam ih prelistao i naišao na tolike dobre recenzije, na tolike dobre kolumne, na tolike temate vrijedne čitanja, da se pisanje otegnulo najprije dugo u noć, a potom i na nekoliko dana. Već se dugo nisam načitao tako dobrog štiva i nagledao slika toliko dragih ljudi – a svi su mladi, lijepi i mršavi, čak i ja. Où sont les photos de ces visages, si jeunes, si beaux – mon Dieu, quel naufrage! Si jeunes, si beaux – mon Dieu, quel dommage! Gdje su slike tih lica, tako mladi, tako dobri – moj Bože, kakav brodolom; tako mladi, tako dobri – moj Bože, kakva šteta! Jer bila je sjajna, kao puni mjesec koji je sjao u njezinoj zadnjoj noći na
Zemlji.