Larpurlartizam maksimirskog „trojanskog konja“

Sintagmu da je „ljepota u oku promatrača“ treba shvatiti ozbiljno, osobito u pravilnim analizama umjetničkih djela i arhitektonskih objekata, jer brojne ocjene nisu apsolutne znanstvene istine, nego samo mišljenja koja su plod utjecaja naše subjektivnosti i međusobnih kulturoloških različitosti.

No, s druge strane, prvobitne asocijacije na neki rad ipak imaju određenu težinu. Još je davno Le Corbusier tvrdio da je trenutak našeg uzbuđenja ključna raskrsnica koja dijeli arhitekturu od tehničkog graditeljstva.

Veliki sportski stadioni, poput maksimirskog, nesumnjivo su res publica, stvar od općeg interesa ili javna stvar. Uz njih se nerijetko veže i snažan senzibilitet određene sredine, nekog naroda, koji ih promatra kao dio njegova identiteta, onoga što ih određuje kao takve. Dinamov je stadion desetljećima bio „Meka“ nogometnih navijača, koji su u njegovom okrilju nalazili snažan magnet i opstojnost svoga zajedništva. To je bio fizički signum njihova nogometnog kluba Dinama. Gotovo sinonim njegova postojanja, jer dok postoji stadion, postoji i Dinamo. Čak je i sam klub doživio osobitu „kanonizaciju“, jer se ustalio općeprihvaćen epigraf: Sveto ime Dinamo.

Povijesno-sportski kanoni oblika borilišta

Pojam mirnodopskih „borilišta“ vuče svoju genezu još iz antičkih vremena, osobito Rimskoga Carstva, u čijoj povijesnoj arhitekturi nalazimo arene u kojima su se natjecatelji borili za nadmoć, nerijetko i sa smrtnim završetkom za protivničku stranu. I danas postoje takva „borilišta“, samo nisu doslovno arene, jer nisu prekrivene pijeskom (lat. arena – pijesak), nego su to travnate površine.

Pobjedničko rješenje novog Dinamova stadiona talijanskog arhitektonskog studija izazvalo je polemike

U Rimu su arene bile centralni sadržaj amfiteatara (grč. amfi – uokolo), građevina okruglog ili eliptičnog oblika s kaskadnim gledalištem, upuštenim prema sredini, prema areni.

Njemački klasicist Gotffried Semper opisao je kako takav individualni oblik nastaje tendencijom prema centru, u sebi zaokružen i završen. Takve centralne građevine oblikovane poput euritmičkih zatvorenih samostalnih mikrokozmosa nastaju djelovanjem sila atrakcije ili privlačenja sadržaja prema svom centru. To su individualne zaokružene cjeline.   

Forma „totalnog zahvata“ ili fragmentirani paralelopiped

Sistem „totalnog zahvata“ predstavlja princip prostornog oblikovanja u kojem se ukidaju podjele vidljivih strukturalnih površina objekta i kompozicija poprima jedinstven prostorni volumen. Povijesni svodovi i kupole praoblici su konstrukcija totalnog zahvata, a centralne građevine s jedinstvenim kružnim centralnim prostorom (rotonde), teatri i amfiteatri njihovi su tlocrtni antipodi.

Upravo ta koncentracija na unutrašnji sadržaj nosi prevagu nad apsolutnom slobodom kreiranja vanjskog korpusa zdanja, postajući tako katalizatorom pravilnosti arhitektonske ideje. Tu onoj književnoj paroli licentia poetica ili sveopćoj pjesničkoj slobodi nema mjesta.

Predstavljeni projekt maksimirskog stadiona prekršio je zlatno pravilo koncentrirane forme. Masa stadiona rasplinula se u geometrijskoj igri međusobno nepovezanih velikih ravnih ploha. Jedinstvena je masa građevine razbijena. Iz ptičje perspektive još se možda nazire povezanost segmenata stadiona, no iz pogleda s tla, čini se da je tu na djelu „rastresita forma“. Naime, tema stadiona u fizičkoj je interpretaciji fragmentirani paralelopiped, kojem je takvom postavom oduzeta ona bitna komponenta koju definicija stadiona treba izražavati – tema zajedništva. To nisu „slijepljena“ četiri stadiona, to je jedan stadion, čija optička snaga proizlazi upravo iz te vehementnosti jedinstva njegove mase. Ovim rješenjem ta je karakteristika budućeg stadiona zauvijek izgubljena.    

Disparatnost prema klimatskim datostima

Ovako razrezana forma postaje propulzivni sadržaj koji ulazi u prostor ne mareći na utjecaj dnevnog kretanja sunčeve svjetlosti i ruže vjetrova maksimirske šume i obližnje Medvednice.

Kroz uglovne proreze, između bočnih tribina, zapadne s južnim i sjevernim segmentom, kao i istočne s južnim i sjevernim gledalištem, sunčeve će zrake nesmetano ulaziti u prostor centralnog terena i iscrtavati agresivne (trokutaste) oblike na tlu, što će se formirati od oštrih rubova nadstrešnica tribina. A upravo se ti jaki kontrasti osvijetljenih površina i onih u sjeni nastoje izbjeći, kako bi se postigla homogena vizualna atmosfera na terenu borilišta.

S druge strane, kako se nije vodilo računa o kretanju vjetra na toj mikrolokaciji, a i uopće na području grada Zagreba, gdje se zračne mase spuštaju sa sjevera od strane Medvednice i s istoka iz doline Save, doći će do prodora vjetra koji nije dobrodošao za prostor koji tendira mirnoj atmosferi, gdje se lopta kreće isključivo djelovanjem igrača, a ne proizvoljnim kretanjem prouzročenim udarima vjetra.  

Projektanti su otvaranjem forme stadiona to zasigurno trebali imati na umu. No prorezi, poput otvorenih džepova na kaputu, ostali su glavna atrakcija stadionskog korpusa.

„Lebdeće“ nadstrešnice gledališta

Ovakvo hrabro rješenje, doslovno glomaznih nadstrešnica gledališta stadiona, zahtijeva virtuozno konstruktivno rješenje. Nešto slično moglo bi se dovesti u usporedbu s maksimirskim rješenjem, a to bi bio uradak glasovitog Eduarda Torroje, koji je zahtjevan zadatak prekrivanja tribine za trkalište u Madridu (1935) izveo lebdećom ljuskom izvanredne ekspresivnosti i likovne snage. Premda je izvedbu tako nečeg teško očekivati u Maksimiru, još ostaje struktura prostorne rešetke, no njezina čipkasta struktura u projektu nije naznačena pa se čini da se s tim rješenjem nije računalo.

Kako god, forma samostojeće nadstrešnice hvalevrijedno je i ekonomično rješenje, no opravdano je pitanje je li izvedivo postojećim tehnološkim mogućnostima naših graditeljskih tvrtki ili bi to zahtijevalo dodatne troškove zbog nužnog angažmana stranih izvođača radova.  

Zagrebački arhitektonski štih

Promatrajući predloženi projekt nogometnog stadiona u kontekstu usuglašavanja s povijesnim arhitektonskim i urbanističkim slojem grada, teško dolazimo do jednoznačnog zaključka. Elementi koji bi se u morfološkom smislu isticali kao „zagrebački“, što znači da bi se takvi trebali ponavljati u nekim arhitektonskim ostvarenjima tipičnima za zagrebačko podneblje i zagrebačku arhitekturu, teško su uočljivi.

Možda bi se mogla povući paralela „igre“ stadionskih nadstrešnica s rješenjem koje arhitekt Boris Magaš primjenjuje za projekt dječjeg vrtića „Vjeverica“, izgrađenog na Ksaverskoj cesti na zagrebačkom Mihaljevcu (1975).

Naime, vanjski, krovni plašt građevine sastavljen je od „serije“ međusobno preklapajućih krovova, koji se kaskadno spuštaju prema tlu i tako djelotvorno snižavaju visinu pada oborina na tlo. U toj logici međusobne povezanosti nema konflikta s prizemnim prostorom, već se ta velika površina krova čak odnosi izrazito „zaštitnički“ prema svom unutarnjem sadržaju. U projektu stadiona krovne plohe nisu u takvoj međusobnoj zavisnosti i ne čine povezanu opnu, nego su sekvencijalno postavljene u različitim smjerovima.

Ovakav likovni „nered“ nije ni moguća reminiscencija na obližnji šumski okoliš parka Maksimir – više podsjeća na razbacanu građu neke hipotetski zamišljene pilane.

S druge strane, „ostaci“ likovnosti Turinina stadiona ciljana su referenca na prvobitno rješenje stadiona, kojem se u strukturnom smislu to novo rješenje suzdržano približava. Moglo bi se govoriti o diskretnom redizaj­nu projekta iz 1969. No, od takve kombinacije može nastati samo svojevrsni bastard, izraz nastao spajanjem dviju različitih arhitektonskih ideja iz različitih vremenâ. Iako je Turinin stadion ostao zabilježen u memoriji zagrebačke arhitekture, on ipak nije paradigma koja obilježava njegov opći prostorni identitet.

Oda ili rekvijem zagrebačkom sportu

Još je u davnim vremenima kineski mislilac Lao Tse (VII. st. pr. Kr.) upozoravao na istinu: „Kad izradiš posudu od gline, njezina je korist u praznoj udubini.“ Preneseno u jezik tehnike i graditeljstva, lako je uočiti upozorenje da je u fokusu vrijednosti unutarnji prostor koji graditeljsko tijelo formira i da prema tome forma mora biti podređena toj funkciji. I novovjekovna je teorija arhitekture zabilježila misao da „forma slijedi funkciju“ ili slobodno parafrazirano „forma izvire iz funkcije“. Ako se poremeti taj kauzalitet, uspješnost arhitektonskog rješenja može ozbiljno doći u pitanje. No, u prikrajku uvijek stoji onaj izlaz pod nazivom „larpurlartizam“ – umjetnost radi umjetnosti ili, doslovno, umjetnost radi sebe same.

U jednoj ludičkoj kombinatorici, moglo bi se doći do tajne poruke, do ezoteričnog značenja cijele forme. Naime, ako bi se sjeverna i južna tribina spojile u sredini kompozicije, to bi s bočnim, zapadnim i istočnim, vertikalama formiralo svojevrsni oblik slova H, što bi se moglo dovesti u vezu sa simbolom Republike Hrvatske.  

No objektivno gledajući, projekt stadiona nije oda sportu uopće niti zagrebačkom nogometu posebno, jer iako stasa u vrijeme ubrzanog razvoja umjetne inteligencije i rasta digitalne umjetnosti, stadion interpretira pomalo anakrono rješenje geometrije ravnih linija i velikih zamornih glatkih ploha, bez ikakve naznake složenijih prostornih obrazaca i sferne trigonometrije. Gledajući ga ovako razlomljena, kao da se približava doktrini dekonstruktivističkih kreacija postmoderne arhitekture.

Morfološki, to je na granici prihvatljiva inventivnog rješenja, bez one unutarnje energije umjetničke poruke koja bi trebala predstavljati glamur nogometne umjetnosti i sportskog, viteškog nadmetanja. To je kreativni čin bez potrebnog višeg kreativnog naboja.    

„Trojanski konj“ zagrebačkog nogometa

Metafora o „trojanskom konju“ ima logičnu poveznicu s istoimenim antičkim darom koji su Grci (Danajci) podarili Troji (Iliju), da bi je kasnije na prijevaru razorili. Sada se postavlja opravdano pitanje može li ovo rješenje novog Dinamova stadiona – za mnoge prolazno, efemerno rješenje – postati kamen spoticanja ili kočnica pravilnom razvoju zagrebačkog nogometnog duha i njegove bogate tradicije.

Naime, već je sa žaljenjem prihvatljiva činjenica da je Turinin stadion, otprije gotovo 60 godina, bio predviđen za 54.000 posjetitelja, dok je novo rješenje iz 2026. predvidjelo prihvat otprilike 35.000 navijača. Tu je potrebno apostrofirati da je Zagreb u naznačenom vremenskom periodu gotovo dvostruko narastao. I još drastičnija opaska, da će taj stadion biti prisutan za buduće naraštaje barem još sljedećih 60 godina. Bez obzira na to hoće li to biti Dinamo ili ne. Pa zar će taj „patuljak“ zadovoljavati potrebe budućeg vremena?

A i sada, ako povučemo paralelu s nekim čak zatvorenim prostorima poput katedrale u Milanu koja u svoju unutrašnjost prima 40.000 vjernika, ili pak katedrale sv. Petra u Rimu u koju može ući 60.000 ljudi, da se i ne računa desetke tisuća vjernika na vanjskom trgu, dobivamo poraznu računicu o dimenzijama najvećeg stadiona u zemlji, „prvoga među jednakima“.

No tu žalopojkama kao da nije kraj. Mnogi postavljaju pitanje nije li se mogao raspisati pozivni natječaj samo za hrvatske arhitekte, kako bi taj stadion bio intelektualni i kreativni uradak naše arhitektonske scene. Nažalost, odgovor zasad nije afirmativan.