Krhotine boli u borbi s porokom

Čovjek koji hoda po žeravici, žena koja guta mačeve ili muškarac koji hoda po staklu – karikaturalni cirkuski stereotip. Nasreću, ovaj treći u Zagrebačkom kazalištu mladih izbija se iz okvira trivijaliziranog izvedbenog spektakla i proširuje ga na raspravu o ovisnosti, boli i ljudskosti. Riječ je o izvedbi Ghetto autora i umjetnika Marcela Nunesa.

Izvedba Marcela Nunesa fizički je impresivna i efektna / Izvor ZKM

Odmah pri ulasku u prostor primjećuje se nakupina reflektirajućih komadića u dubini scene, a ubrzo zatim i obris izvođača koji, zasad još u čizmama, na njima stoji. Prostor, kao i kostim koji će se postupno otkrivati zajedno s tijelom izvođača, osmislio je Lluc Cas­tell. Udaljena od publike i od ostatka scene odvojena dugačkim ceradama koje ju uokviruju s tri strane, izvedba prisiljava gledatelja da prihvati ulogu promatrača, a mračan prostor, mistična glazba i to malo hladnog svjetla najavljuju da nova netom zauzeta pozicija nije ni ugodna ni sigurna.

Nunes na početku balansira na staklenim bocama koje si čekićem razbija pod nogama. Zvukom razbijenog stakla započinje parazitiranje nelagode koje će gledatelja iscrpljivati sljedećih pedeset minuta. Tijekom izvedbe izmjenjuju se faze anticipacije i suproživljavanja. Dok Nunes hoda po staklu u čizmama, hrskavi zvuk lomljenja komadića priprema na vriskove i porezotine. Isto se odnosi i na dionice izvedene na trapezu. Unatoč tomu što su fizički impresivne i efektne, tijekom njihova izvođenja pogled ipak bježi na staklo na kojem se presijava svjetlost osvijetljenog trapeza i osjećaj straha od pada poprima oblik straha od recidiva.

U trenutku kada nestanu čizme i odjeća, a ostane razgolićeno tijelo na kojemu su ostale jedino hlače, anticipaciju zamjenjuje osjećaj suproživljavanja, odnosno senzacija boli postaje dijelom dijeljena iskustva. Trčanje, hodanje i ležanje po staklu, zadiranje lica u hrpu komadića te razbijanje boca o glavu i tijelo ilustrira međuovisnost predaje i otpora, naslade i boli, sloma i obnove. U tim trenucima promatranje gledatelju radi ono što izvođaču radi staklo – ozljeđuje ga.

Izmjena različitih tipova izvedbe rezultira mijenama u percepciji vremena što uvelike doprinosi akumulaciji nelagode i pojačanju osjećaja fizičke boli. Bilo da se radi o anticipaciji, suosjećanju ili suproživljavanju, intenzitet se mijenja ovisno o tome radi li se o cirkuskim, plesnim ili govorenim sekvencama jer svaka od njih, osim što nosi drugačiji emotivni naboj, na specifičan način oblikuje osjećaj trajanja i ritma izvedbenog vremena.

Dok pojedini segmenti mogu stvoriti dojam ubrzanja ili prolaznosti, poput brzih i dinamičnih dijelova izvedenih na trapezu, drugi zadržavanjem napetosti, usporavanjem pokreta ili ponavljanjem radnji produžuju subjektivni osjećaj trenutka kao što je to slučaj s monologom o začudnom snu o Kristu ili ležanju i opsesivnom zakopavanju u komade stakla. Pritom je uočljivo da je pažnja pridana bešavnim prijelazima iz jednog u drugi tip izvedbe čemu doprinosi istraživanje tijela uz suradnju Loïca Santiaga te rad s timom za svaki pojedini modalitet izvedbe: s Caroline Obin za klaunsku umjetnost, s Ezrom Groenen za trapez i s Christopheom Le Goffom kao koreografom.

U tom procesu zvučne intervencije Joana Lavandeira, kao i svjetlosne koje je oblikovao zajedno s Marie Papadopoulos, ne stoje kao pratnja izvedbenim dijelovima nego igraju aktivnu ulogu u proizvodnji tog imerzivnog iskustva. Također, svijest o publici naglašena direktnim obraćanjem klauna gledateljima u trenucima kada signalizira da su staklene boce pune ili prazne, dozvoljava si komične iskaze boli i nelagode te nazdravlja šampanjcem, ne dozvoljavajući gledatelju da odbije biti dio izvedbe.

Svi elementi izvedbe postupno oblikuju putovanje kroz fizičku i emocionalnu bol, iscrpljenost te borbu s porokom, ali i samim sobom. Pritom Ghetto ne ostaje tek na razini priče o ovisnosti, nego iskustva istog materijalizira kroz tijelo, zvuk, prostor i vrijeme, pretvarajući ono što bi inače ostalo unutarnje i nevidljivo u zajedničko iskustvo izvođača i publike. Utoliko govorene dionice služe kao poveznica između različitih izvedbenih modaliteta, vraćajući iskustvo s razine fizičkog spektakla na onu osobnu i egzistencijalnu. Nakon neprestanog ponavljanja boli i napetosti, završetak donosi kolektivno olakšanje – tijelo se može zaustaviti, gledatelj napušta promatračku stolicu na koju je bio prisiljen sjesti i odlazi s pomaknutim granicama podnošljivosti.