Krhka suradnja razjedinjenih naroda

Postoje izrazi na koje smo se navikli u tolikoj mjeri da ih uzimamo zdravo za gotovo, a kad malo bolje razmislimo, zaključit ćemo da ne znače ništa, ili u najboljem slučaju predstavljaju neku vrstu stilske figure kojom se nešto sugerira, ističe ili čak zavarava. Čak i površnim pogledom na svjetski poredak ustanovit ćemo da ne postoje ujedinjeni narodi, struktura koja bi obuhvaćala cijeli svijet ili barem jedan njegov dio i koja bi u okviru jedinstvenog sustava vladavine upravljala zajedničkim poslovima. Svjetska organizacija koja se naziva Ujedinjenim narodima daleko je od toga.

Nekima će ovaj zaključak izgledati kao tjeranje maka na konac. Podsjetit će da su u Ujedinjenim narodima okupljene gotovo sve svjetske države, da su prihvatile zajednički nazivnik u važnim svjetskim pitanjima, poput ljudskih prava, zdravlja, hrane, zaštite okoliša, pa sve do sigurnosti. Ujedinjeni narodi obuhvaćaju na desetke organizacija i agencija koja utvrđuju pravila, sprječavaju katastrofe i polažu temelje dugoročnog razvitka diljem svijeta. Kršenje pravila UN-a štetno je za državu, osim ako je toliko snažna da ih sama određuje.

Tijekom nedavnog zasjedanja Opće skupštine svi su osluškivali govore aktera jednog od gorućih svjetskih sukoba / Snimio Michael Kappeler / DPA / PIXSELL

Kad o svijetu odlučuju najmoćniji

I tu se javlja pitanje učinkovitosti svjetske organizacije u uređivanju svijeta, odnosno pitanje u kolikoj su mjeri narodi unutar nje doista ujedinjeni. S jedne strane ona obavlja golem posao u borbi protiv siromaštva, u zaštiti zdravlja i okoliša, uopće u ublažavanju patnje u svijetu. Doduše, mehanizmi kojima se pritom služi uglavnom su glomazni i nepregledni. Istodobno, kada je riječ o pitanju svjetske sigurnosti, Ujedinjeni narodi svagdje se miješaju, ali pritom pokazuju zavidnu razinu neučinkovitosti. Štoviše, njihovo najmoćnije tijelo, Vijeće sigurnosti, s pet stalnih članica, doista predstavlja mehanizam raspodjele moći država koje su inače najmoćnije na svijetu. Sjedinjene Američke Države, Rusija, Kina, Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska određuju pravila igre, a preostalih deset članica Vijeća sigurnosti bira se na određeno vrijeme i igra sporednu ulogu.

Ukratko, Ujedinjeni narodi uz posao u strukturnim, organizacijskim i humanitarnim pitanjima čovječanstva predstavljaju i poligon za pokazivanje mišića. O sigurnosti odlučuje njih pet, o svim ostalim pitanjima odlučuje njih 193, s najrazličitijim, često međusobno suprotstavljenim ciljevima i interesima. Na kraju, opet odlučuju oni najmoćniji.

Tijekom nedavnog zasjedanja Opće skupštine svi su osluškivali govore aktera jednog od gorućih svjetskih sukoba, američkog predsjednika Donalda Trumpa i njegova iranskog kolege Masuda Pezeškijana. Opća skupština UN-a bila je samo pozornica na kojoj su razmjenjivali poruke. Najprije su jedan drugome po običaju prijetili uništenjem, a zatim su objavili da njihovi pregovarači pregovaraju, ali da ni jedni ni drugi ne odstupaju od svojih ciljeva.

Slabašna slamka protiv svjetskog kaosa

Opća skupština poslužila je kao pozornica i predsjedniku hrvatske vlade Andreju Plenkoviću, koji je ondje pokušao svijetu pokazati što mu Hrvatska nudi. Multilateralizam, zapadno savezništvo, posebice ono unutar Europe, brigu za Hrvate u Bosni i Hercegovini i zabrinutost zbog lošeg utjecaja Rusije i Srbije na stabilnost u Europi. Svoju prigodu za nastup dočekao je i donedavni srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić koji je, sukladno politici koju zastupa, optužio Hrvatsku za nacizam.

Temeljni ciljevi Ujedinjenih naroda, sukladno njihovoj osnivačkoj povelji, jesu osiguranje mira u svijetu, poštovanje međunarodnog prava, zaštita ljudskih prava i promicanje međunarodne suradnje. Kad bi Ujedinjeni narodi bili doista ujedinjeni, mir u svijetu jamčilo bi zajedničko tijelo. Ono doduše postoji, zove se Vijeće sigurnosti, ali mira u svijetu nema. Međunarodno pravo sadrži bezbroj povelja, konvencija, ugovora i sporazuma čije nepoštovanje podliježe sankcijama, ali samo ako prekršitelj nije dovoljno snažan da im se odupre ili ih čak spriječi. Kao rezultat toga, međunarodno pravo uglavnom se poštuje u malim stvarima, ali kad je riječ o velikim, za mnoge sudbonosnim pitanjima, krši se u velikom stilu. Ljudska prava krše oni koji to žele i mogu, a međunarodna suradnja funkcionira ondje gdje je isplativija od sukobljavanja.

Međunarodna organizacija ponekad čini čuda. Mnoge spašava od gladi, pruža utočište prognanima, gradi kuće beskućnicima i mnogima omogućuje pristup pitkoj vodi, u konačnici, kažnjava nejake prekršitelje zajedničkih pravila. Može li se naočigled svega toga reći da su narodi ujedinjeni?

Libijski diktator Muammar al-Gaddafi, koji je tom zemljom vladao 42 godine do svrgnuća 2011. i svojim osebujnim stilom privlačio pozornost svijeta, u govoru na Općoj skupštini 2009. izazvao je skandal poderavši osnivačku povelju Ujedinjenih naroda, tvrdeći da je ni UN ne poštuje. Gaddafi je tada javno izrekao ono što mnogi misle, samo se ne usuđuju izreći zbog bojazni da bi time još više narušili krhku strukturu svjetske organizacije. U tome i jest najveća snaga Ujedinjenih naroda, u činjenici da se čovječanstvo drži za njihovu slabašnu slamku, jer je to jedino što priječi potonuće u još veći kaos.