Kontekstualizacijom do rješenja

Pod geslom „Priče koje nas povezuju“ riječki HNK započeo je novu dramsku sezonu ambiciozno i samouvjereno. Dostojevskijev monumentalni Idiot, izazov za svakog kazališnog umjetnika, pokazao se kao prvi znak konačnog jenjavanja Zajčeve prošlosezonske epidemije lijenosti. U adaptaciji Ivora Martinića, na scenu ga je postavio Janusz Kica, uz scenografiju Branka Hojnika, kostimografiju Manuele Paladin Šabanović, glazbu Tamare Obrovac i oblikovanje svjetla Dalibora Fugošića.

Premda dramaturški, režijski i glumački zahtjevan, riječki Idiot pitko i čitljivo dovodi na scenu poznatu priču o knezu Lavu Nikolajeviču Miškinu i pomutnji koju njegova moralno neiskvarena pojava izaziva u dekadentnom peterburškom društvu 19. stoljeća. Martinićeva adaptacija i Kicina režija zajedno slijede princip kondenzacije vremena i prostora radnje te, bez nametanja suvišnih iščitavanja i raščlambi, razrađuju izvornik u tečnu, linearnu cjelinu. Dramaturški predložak, doduše, tu i tamo žrtvuje karakterizaciju nekih likova – i, točnije, razvoj njihovih odnosa, poput onoga između kneza i Aglaje – no, zauzvrat, režija naglašava međusobno djelovanje ostalih. Prisustvo Nastasje Filipovne u tuđim životima, recimo, ujedno je konkretno i nevidljivo, a Miškinova kretanja u određenim su trenucima prikaz rastućih tenzija u obitelji Jepančinih. Pored režije i dramaturgije, skladan vizualni identitet (posebno pohvalni su kostimi Manuele Paladin Šabanović) i glazbena podloga, koja suptilno i neprekidno prati scensku radnju, uspješno utjelovljuju Dostojevskijev realizam.

Nelak zadatak tumačenja naslovne uloge kneza Miškina Deni Sanković ispunio je staloženo i konzistentno / Snimio Dražen Šokčević

Naravno, teret očuvanja tog realizma pada, naposljetku, ponajviše na glumački ansambl. Naslovnog junaka, u svojoj (napokon!) prvoj glavnoj ulozi na daskama Zajca, tumači Deni Sanković. Nelak zadatak riječki je glumac ispunio izrazito staloženo i konzistentno. Kompleksnost njegovog kneza Miškina vidimo u scenskom bivanju koje po potrebi jača i slabi, u kojem unutarnji sukobi postupno i delikatno dolaze do izražaja. Kušnja u kojoj se nađe kneževa duševna čestitost koncentrirana je u njegovoj tjelesnosti, a posebice u završnoj sceni na Sankovićevu se licu majstorski ocrtava cijela Miškinova patnja. Petar Baljak sjajno igra Parfjona Semjonoviča Rogožina te naročito uvjerljivo prikazuje razoran bijes koji ga dovodi do propasti, a Jelena Lopatić, nedvojbeno u jednoj od uloga karijere, energično, gotovo (ali nikad u potpunosti) karikaturalno tumači generalicu Jepančinu, unoseći u ulogu komičnost i histeričnost u savršenoj mjeri te potpuno vladajući scenom. S druge strane, Aleksandra Stojaković Olenjuk ovoga se puta suviše oslonila na ustaljene obrasce interpretacije, zbog čega njezinoj Nastasji Filipovnoj nedostaje svježine i karizmatičnosti kakvu bismo očekivali, dok je Tarik Žižak u ulozi Gavrila Ardaljonoviča Ivolgina prilično neuvjerljiv, brzoplet i slab. Ostale likove školski, solidno igraju Nika Grbelja (Aglaja Ivanovna Jepančina), Romina Tonković (Adelaida Ivanovna Jepančina), Ana Marija Brđanović (Aleksandra Ivanovna Jepančina), Damir Orlić (Ivan Fjodorovič Jepančin), Edi Ćelić (Ivan Petrovič Pticin) i Mario Jovev (Ipolit).

Idiot Hrvatske drame predstava je nastala s izraženim poštovanjem izvornika. Ne predlaže novo čitanje romana, nego režijom nastoji prikazati ključne motive Dostojevskijeve poetike, od naivne dobrote u sukobu s degradacijom društva do fatalnosti surovih nagona, od podređenosti društvenim normama do univerzalnosti moralnih načela. Kicina režija pruža dinamičnost koju adaptacija romana, bez obzira na određene nedostatke, iziskuje te daje svim likovima na sceni apsolutno primjerenu težinu. Usmjerena je na naglašavanje glumačke interpretacije u jednakoj mjeri kojom se u izvorniku razvija karakterizacija likova. Umjesto prisilne aktualizacije, nudi kontekstualizaciju te time potvrđuje kako istinsko vrednovanje klasika uvijek polazi od određene poniznosti spram originalnog djela.

Upravo radi te materijalizacije suštine i motiva iz romana – zbog čega se predstava ne oslanja tek na sadržaj Dostojevskijevog Idiota, već ga čini svojim – paradoksalno, ovo uprizorenje možemo smatrati cjelovitim, zasebnim djelom, neovisnim o izvorniku. Hrvatska drama je time, možda i nenamjerno, postavila prikladan standard i za ostale „priče koje nas povezuju“ – standard koji će se, nadamo se, zadržati kao najmanji zajednički nazivnik do kraja ove
sezone.