Kapka Kassabova, Eliksir

------

U knjizi Eliksir škotska autorica bugarskih korijena Kapka Kassabova putuje bugarskim gorjem Pirin i istražuje svijet ljekovitih biljaka, drevnih vjerovanja i ljudi, prije svega unutar napaćene južnobalkanske zajednice Pomaka, koji još žive u bliskom dodiru s prirodom. Kronološki treći dio autoričina tzv. Balkanskog kvarteta, čija su prva tri dijela – Granica, Prema jezeru i Anima – već dostupna hrvatskim čitateljima, ove će jeseni biti objavljen u izdanju Frakture i prijevodu Patricije Horvat, koja je za Animu ovjenčana Nagradom „Iso Velikanović“ za najbolji prijevod u 2025.

Eliksir je putopis, sociološko-filozofsko-psihološka studija i poetska meditacija koja potiče čitatelje da se zagledaju u sebe i bolje razumiju svijet koji ih okružuje. Kao i u prethodnim trima, Kapka Kassabova retke ove knjige ispisuje sugestivno, blago i empatično, preplećući osobne susrete i povijest Balkana s bogatom tradicijom narodnog liječenja. Zanima je kako je i zašto došlo do raskola između organskog i anorganskog te do progona biljne medicine i ljudi koji su je prakticirali, u korist službene medicine i farmaceutske industrije. Dok razgovara s travarima, pčelarima, redovnicima i čuvarima starih znanja, pred čitateljima se stvara slika u kojoj su priroda i ljudska iskustva povezani u neraskidivu mrežu. U središtu je knjige pitanje što zapravo znači iscjeljenje i može li ga suvremeni čovjek još prepoznati. Autorica tvrdi da čežnja čovječanstva za eliksirom još nije zgasnula i istodobno prosvjeduje zbog toga što smo zaboravili njegovo pravo značenje i pristali na dugačak, plitak život umjesto kratka i duboka. Ova je knjiga poziv na ponovno povezivanje sa zemljom, vlastitim tijelom i zajednicom ljudi, životinja i biljaka.

-------

Razgovori u ženskom bazenu kratki su. Postoje pravila. Uđete goli, bez ručnika, ne postavljate pitanja, ne zurite, ne zauzimate više mjesta nego što morate i ako vas neka žena zamoli da joj njezinom rukavicom istrljate leđa, poslušate je. Njezina je molba izraz povjerenja.

Žene se spuštaju u bazen polako, gole. Ili sjednu kraj pojedinačnih kada oštećene mliječno plave cakline. Sjednu, začepe kadu i napune je toplom vodom – slavine su neispravne, voda kapa i kada se zatvore – kojom si odmjerenim pokretima polijevaju leđa i glavu služeći se priručnom zdjelicom. Starice donose šampon i peru kosu, kao uspomenu na djetinjstvo, kada u kućama nije bilo kupaonica, nego je kupaonica bila ovdje. Zapjenjena voda teče po plavim pločicama.

Cijelog dana žene različite dobi pristižu i ulaze u paru. Tijela im iščezavaju. Tijela koja su rodila djecu, podnijela operacije, desetljećima sjedila za šivaćim strojevima, sadila i čupala povrće u vrtovima, iselila u inozemstvo, vratila se, ostarjela, trpjela udarce djece i muškaraca koji su ih potom napustili, iscrpljeno ležala na uskim krevetima. Pod prljavom staklenom kupolom uz kap-kap-kapanje te potmule uspomene struje kroz sve nas, kao da je u ženskom bazenu jedno jedino tijelo.

Kap-kap. Sve smo mi mlade i stare.

Izmjenjujemo se pod mlaznicom u obliku mjedene lavlje glave. To je najbolje mjesto. Krupna Romkinja gura pod nju tjeme: zbog glavobolje. Starica ptičjeg lica pod mlazom drži slomljenu šaku. Sagibam glavu i puštam da mi se topli mlaz slijeva po škripavom vratu, u kojem je Trendafilka nazrela osteofite. Previše čitanja, previše gledanja dolje umjesto gore u zvijezde.

U ženskom bazenu ne možete igrati ulogu. Samo pognete glavu pod lavljim raljama i pustite da vam topla voda omekša bodlje. I prihvatite stvari kakve jesu. Neispravne slavine, raspad, sve.

Ona žena prodorna pogleda pruža mi frotirsku rukavicu s molbom da joj istrljam leđa. Kada netko ogoli leđa pred vama, bespomoćan je. Malo što vas čini toliko ranjivima kao izlaganje golih leđa neznancu. Rukavica mi se doima viteškom, zadatak intimnim i odgovornim zbog crvenih tragova koji ostaju na koži, ma koliko nježno to činili. Leđa su joj dugačka i mršava, a ja shvaćam da nikad prije nisam izbliza vidjela ženska leđa. Zatim sjeda kraj kade i polijeva se vodom po glavi, nepomična lica, zatvorenih očiju, sfinga. Zdjelicu za zdjelicom.

Gledam druge žene, zapanjena ženskim leđima. Poslije trljam leđa pticolike starice slomljene ruke, lica iskrižanog borama, bez ijednog zuba. No leđa su joj čudesno glatka, netaknuta brojnim teretima koje je iznijela na ramenima. To su leđa mlade žene. Isto je s drugim ženama: leđa su im desetljećima mlađa od prednjeg dijela.

Tišina. Pticolika mi žena zahvaljuje, tek me letimično pogledavši u oči. Kada se krupna Romkinja ponudi da mi istrlja leđa, obuzima me plahost i odbijam. Ona se smiješi: vidi da sam djevica ženskog bazena.

Sjedimo kraj oštećenih kada i vodom si polijevamo glavu i leđa. Zraka svjetlosti pogađa staklenu kupolu. Izlijevam si plemenitu vodu na glavu i spoznajem bit vode: sve teče, sve otječe. Voda smo koja nam se slijeva po glavi i leđima i žene smo koje se nikad ne mijenjaju, ni dok stare. Leđa su nam poput vode. Naša duga kosa, naša kratka kosa, naša vrana kosa, naša sijeda kosa, naša prorijeđena kosa kroz koju se vidi tjeme: glava nam je ranjiva i meka pod vodom, a ipak neuništiva. Glavom smo razbile berlinske zidove i još nismo gotove.

Zdjelicu za zdjelicom izlijevam si vodu po glavi i plačem. Nešto vas u izlijevanju tople mineralne vode po glavi rastače.

Činim to nesvjesno. Ne plačem ni zbog čega posebno. Plačem jer su me začarale te raspjevane planine, ta zemlja, poharana pohlepom, koja mi se obraća, koja se i dalje trudi proizvesti savršen ton. Orfejeva je glava pjevala i nakon što su mu je otrgnuli od tijela. Plačem za ta leđa, te glave, te tegobne živote, te pritoke što su iskrižale planine poput bora na licu pticolike žene, za građevinare, skupljače, saditelje, iscjelitelje, berače gljiva, male poljoprivrednike, radnike, čistače, skrbnike, iseljenike koji su se vratili i one koji nisu.

Plačem zato što vrijeme bježi, a ipak se nakuplja u mojoj kadi dovoljno dugo da bih si vidjela odraz.

Plačem jer ništa nije naše osim naših leđa, a ipak pridajemo važnost onome što ništa ne vrijedi. Nosimo teret koji bismo mogle spustiti. Prilazimo toploj mlaznici u lavljim raljama i saginjemo glavu, jednake smo.

Eto kako si žene vodom polijevaju glavu.

U šestom stoljeću prije Krista ovdje je, povrh sadašnjeg, bilo utvrđeno naselje. U Dobriništu je i danas desetak starih crkava na mjestima poganskih hramova. I sedamnaest izvora.

Prva je religija bila čista voda. Bit će i posljednja.

I one su sjedile ovdje i izlijevale si vodu po glavi. Leđa su im bila glatka i mlada čak i u starosti. I plakale su pa se opet smijale. Brale su bilje i davale ga svojim muškarcima i konjima da ga jedu, piju i utrljavaju: kako bi bili snažni kad odjašu u bitku, kako bi bili vjerni, kako bi ih ubile. Jahače su vazda mučili problemi s prostatom. A kad su muškarci odlazili brati pamuk na egejski jug ili se boriti u nečijem tuđem ratu, žene su se pretvarale u muškarce. Čuvale su stada u divovskoj šumi, proizvodile katran od borovine u kacama i prodavale ga u vrećama od kozje kože, orale brazde na padinama, rađale i pokapale djecu, prale rublje i rane u izvorima koji se nikad ne mijenjaju.

Što se događa u ženskom bazenu, događa se i u muškom. Muškarci sjede kraj slavina iz kojih kapa i izlijevaju si vodu po bolnoj glavi, natečenom trbuhu, usamljenim genitalijama, bolnim leđima, i kašalj im odjekuje u prostoriji dok čiste pluća oboljela od emfizema.

Plačem zato što ono dobro iščezava. Snijeg, sunovrat, očist, čista voda. I zato što susrećem bića neposredno prije nego što izumru.

Danas mi je jedna žena u ženskom bazenu rekla kako su kao djeca skakali u dupkom pun bazen, tolika je bila razina vode, a sad vam ne prekriva ni prsa. Kućanstva su prije uvijek imala pristup mineralnoj vodi, no novi hoteli s bazenima poremetili su ravnotežu.

Na izvorima koje nitko ne dira količina vode nepromijenjena je već tisuću godina.

Prepješačila sam kotlinu što vodi prema planinskom selu na Rili u kojem je neobična crkva. Izgrađena je početkom sedamnaestog stoljeća na mjestu nekadašnje bizantske, kraj izvora ljekovitog za oči, još jednog. Razina vode niti se smanjuje niti se povećava, temperatura je uvijek jednaka, kao i u crkvi, čije je tjelešce sastavljeno od različitih dijelova, baš kao i njezina priča. U njoj su stotine naslikanih likova, svetaca koji su vojnici i vojnika koji su sveci te velika povorka svetica: Marina, Ana, Katarina, Barbara, Eudokija, Zlata, Nedjelja. Umjetnici nisu zapisali svoja imena, no legenda kaže da je među njima bila i jedna žena. Lica šapću u mraku. Tko je ovdje živio, tko je umro, tko je ispirao oči u izvoru?

Slijepi Samuilovi vojnici, kaže jedna priča. Nakon bitke između cara Samuila i cara Bazilija II. u jedanaestom stoljeću neki su Samuilovi vojnici dolutali ovamo. Voda im je ublažila ranjene očne duplje te su ostali. Škola pjevanja za slijepe koju su pokrenuli trajala je devetsto godina i do dvadesetog stoljeća selo je bilo središte prosjaka pjevača. Zarađivali su uličnim izvedbama putujući od grada do grada i u svoje sastave primali invalidnu djecu.

Zaštitnik crkve bio je Teodor Stratilat, rimski vojnik s Crnog mora, što znači da su, kako tvrdi druga priča, ovdje živjeli stratilati, višenacionalni balkanski plaćenici koji su posjedovali zemlju i zauzvrat se borili u beskrajnim europskim ratovima. Poput vitezova križara i osmanskih spahija, na poziv su okupljali vojsku i pod stranom zastavom napuštali dom. Preživjeli su se vraćali do mineralne kotline u nadi da su im žene i dalje tu te ispirali rane u izvoru čija se razina ne smanjuje i ne povećava. I možda su se zbog svojih grijeha prihvaćali pjevanja.

Pjesme i priče po ovim su planinama poput peluda raspršili malobrojni, rubni, gluhi i slijepi, autisti s iznimnim darom pamćenja, koji su se zaboravljali prati, ali su pamtili priče o klanovima i davnim bitkama, izopćenici i ranjeni iscjelitelji, ludi, brbljavi magi što su prenosili uspomene, opremljeni samo vrećom bilja i ovčjim salom za žvakanje i premazivanje rana, što su se zaustavljali kraj izvora kako bi oprali zamršenu kosu te se, domogavši se kruha i ovčjeg mlijeka, u praskozorje upućivali dalje s prnjavom vojskom raspjevane djece koja su rođena stara i na čijim se licima ocrtavala sva bol ovoga svijeta. Slijepi glazbenici bez granica.

Izvor se pjenušao. Ništa ne odlazi. Već sam prije bila ovdje jer su drugi već prije bili ovdje. Njihove čestice nastavljaju živjeti u meni poput zvjezdane prašine. Jasno sam to uvidjela, kao da je pao veo. Ne želim više živjeti iza vela. Želim pjevati baladu planini i šetati prašnjavim cestama u čudnoj odjeći, neošišana, s ludim biljem u torbi.

Prevela Patricija Horvat