Jelena, nedovoljno Slavna

Nezaboravan je bio posljednji kolovoški vikend ljeta Gospodnjega 1898. za don Franu Bulića. U ponedjeljak je pod hladom brijestova na Otoku u Solinu započeo iskapanja s društvom „Bihać“. Već u petak 26. kolovoza našli su devedesetak ulomaka vapnenca na kojem bijaše uklesan nepoznat natpis. Don Franino pronicljivo oko privuče ulomak sa slovima HEL. Shvatio je učas kakvo se blago razotkrilo pred njihovim očima.

Don Frane Bulić pronašao je grob hrvatske kraljice

Tomu u čast dao je da odjeknu zvona Gospe od Otoka. Na njihov zov pohrliše djeca, mještani i prispjeli kupci iz mlinica na Rici, tj. Jadru. Zanosno i glagoljivo svom je malenom gradu, tada još selu, prije nego učenom svijetu don Frane objavio vijest o nalasku posljednjega počivališta hrvatske kraljice Jelene.

Takav je radni zaključak Bulić donio na temelju Kronike Tome Arhiđakona iz 13. st. U njoj je čitao da je quedam Helena regina, tj. „neka kraljica Jelena“ u Solinu „sagradila i obdarila“ crkve sv. Marije i sv. Stjepana, u kojima su se nalazile kraljevske grobnice. Zato je i istraživao na Otoku, na kojem su od pamtivijeka podizane crkve Mariji u čast. Prva je bila ona Jelenina, u čijim je otkopanim temeljima Bulić pronašao zdrobljene ulomke njezina sarkofaga.

Gore: bista Jelene Slavne umjetnika Ivana Mirkovića; dolje: sarkofag kraljice Jelene čuva se u Muzeju
hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu / Izvor Wikipedia commons

Te ih je jeseni mukotrpno posložio i rekonstruirao glavninu nadgrobnoga natpisa. Epitaf pouzdano otkriva da je Jelena bila supruga kralja Mihajla (Krešimira II.) i mati kralja Stjepana (Držislava), ali i „mati kraljevstva“ te „mati siročadi i zaštitnica udovica“. Nije sporan ni dan 8. listopada godine 976. te molitva „Bože, smiluj joj se duši!“. Za …ENVIT REGNI nema suglasja što je izražavalo, za razliku od ulomka FA…, koji je prihvaćen kao početak riječi famosa, tj. slavna. I tako se „neka kraljica Jelena“ otkrila kao Jelena Slavna, članica hrvatskoga vladarskog roda Trpimirovića iz 10. stoljeća.

Jelenin nadgrobni natpis Bulić je nazvao najvećim, najpotpunijim i najznamenitijim spomenikom hrvatske prošlosti. Da je živ, rekao bi da je i danas ostao takvim. Jelena je prva i još uvijek jedina vladarska ličnost iz hrvatske narodne dinastije (kneževine i kraljevstva) čiji nam je grob sudbina dala otkriti. Prva i jedina. Taj je, pak, grob otkriva kao slavnu majku kraljevstva te majku siročadi i zaštitnicu udovica. Odražavaju li se te činjenice u našem pamćenju Hrvatskoga Kraljevstva? Utječu li na našu misao o državnosti?

Ili ćemo se na spomen starohrvatske vladarske loze prvo sjetiti slavnih muževa? Možda Domagoja i Branimira? Tomislava i Petra Krešimira? A tek Zvonimira i posljednjega Petra? Sva su šestorica dobila javne skulpture po Hrvatskoj, i to s pravom. Jelena Slavna još uvijek nije. Je li to pravo?

Kad promišljamo temelje naše državnosti, oduševljavamo li se vanjskopolitičkim podacima da su pape priznavali naše vladare, susjedi nam plaćali danak, a mi branili i širili svoje granice? Ili ćemo domisliti da državnost podrazumijeva i unutarnju politiku naklonosti prema narodu u tim granicama, brigu o njegovoj kulturi i vrijednostima te skrb o najranjivijima koji naizgled ne pridonose državnoj moći?

Na izazove u poimanju Jelene Slavne ukazuju i povijesni romani o njoj, proizašli iz mašte don Lovre Katića (1935) i Ivana Raosa (1976). U njima je Jelena istinski vođa kraljevstva, ona koja pomiruje pretpostavljeno suparništvo Hrvata i Latina, glagoljaša i latinaša. Cijenu je toga platio Mihajlo Krešimir, prikazan kao slabić čije vladarske dužnosti preuzima njegova bračna družica. Time su oba pisca, zaštićena pravom umjetničke slobode, dala Jeleni na važnosti. Njihovi vrijedni romani, Raosov osobito, zaslužuju nove čitatelje.

Majka kraljevstva u sjeni
slavnih kraljeva

Znakovito je pritom da povijesni podaci o Jeleni (vjernica, žena mužu, mati sinu, majčinska figura kraljevstvu, dobročiniteljica) sami za sebe nisu najuzbudljiviji da se oko njih stvori priča. Za to su ovih dana potrebni kontroverza, subverzija i spektakl. A toga u Jelene nema. Kao ni nadilaženja tradicionalnih ženskih uloga, što je našem vremenu imperativ. Da je kojim slučajem bila žena tipa Mile Gojsalić, vjerojatno bi bolje kotirala u našem pamćenju. Budući da nije, ne čudi da je najviše sluha za ženu, majku, kraljicu Jelenu Slavnu dosad imala Crkva.

U Solinu je 1975/1976. proslavljeno tisućljeće Gospina svetišta kraljice Jelene u paru s trinaest stoljeća kršćanstva među Hrvatima. U tom i sljedećem desetljeću sakralni su objekti obogaćeni Jeleninim likom, primjerice, u djelima Ivana Mirkovića, Brune Bulića, Vjekoslava Paraća, Josipa Botterija Dinija i Jure Žaje. Sakralnoga je karaktera i dojmljiva Himna Gospe Velikog zavjeta (Branimir Jelenić i Milan Brkić), u kojoj Jelena opet dolazi u paru: „Zvonimir ti pralik diže, Jelena ti crkvu gradi.“ Iako je živjela stoljeće prije Zvonimira i njezina je crkva sv. Marije starija od Marijina reljef­na lika iz Biskupije, Jelena je na drugom mjestu. Možda je takav poredak uvjetovan rimom ili time što je u povijesnom pamćenju hrvatskoga naroda teško konkurirati Zvonimiru, čak i onda kada su njegove zasluge za spomenuti pralik slobodno interpretirane.

Kako bilo, u svome smo pamćenju pozvani utvrditi mjesto Jelene Slavne, poglavito u godini 1050. obljetnice njezine smrti. Polazište tom pamćenju treba biti najveći, najpotpuniji i najznamenitiji (latinski) spomenik hrvatske prošlosti, onaj koji je posljednjeg kolovoškog petka godine 1898. na ubavu Gospinu otoku pronašao don Frane Bulić.

Na Jeleninu epitafu nije sačuvana riječ regina, tj. kraljica. Hrvati su i prije njezina vremena poznavali tu titulu, što potvrđuje natpis sa spomenom kraljice Domaslave. Koji god bio razlog izostanka Jelenina kraljevskoga naslova na epitafu, uskladiv je s njezinim kršćanskim identitetom. Ako ga je istinski živjela, nije odveć držala do titule jer je znala da su zemaljska kraljevstva propadljiva, a vlast pokvarljiva. I da je čovjekov temeljni odnos onaj prema kraljevstvu koje nije od ovoga svijeta. Službeni je jezik toga kraljevstva ljubav: bezuvjetna, sebedarna i požrtvovna.

Jelena Slavna i zaboravljena vrijednost služenja

Tko je na ovom svijetu odsjaj takve ljubavi? Ima netko. Njezino veličanstvo: mati, majka, mama. Nadgrobnim opisom Jelene Slavne dominira riječ mâter. Dvaput je izrijekom navedena, a jednom se u elipsi podrazumijeva. Jelena je mati svom sinu, ali je i mati kraljevstva te mati siročadi. Njezino je materinstvo proživljeno dvojako: tjelesno i, što je ključno, duhovno. U tom je svom pozivu Jelena istaknuta i u viziji Duhovne Hrvatske Viktora Vide (1953).

Može li naše vrijeme razumjeti dostojanstvo i uzvišenost majčinskoga principa onako kako su to znala ona minula? U Bulićevu vremenu, ali na drugoj strani Atlantika, Poeov prijatelj William R. Wallace napisao je pjesmu u kojoj se ritmično ponavlja ključna misao: „Ruka koja njiše kolijevku, ruka je koja vlada svijetom.“ U čije je ime ta istina protjerana u zapećak naše svijesti?

Jelena Slavna njihala je kolijevku hrvatske povijesti. Gradnjom i opremanjem crkava učila je Hrvate o nebeskom kralju i kraljici, čijim zakonima trebaju mjeriti djelovanje svojih vladara i svoje vlastito. Osiguravši u tim crkvama grobna mjesta, Jelena je njegovala kulturu pamćenja, nužnu da narod ostane samosvojan. Skrbeći o najslabijima, posvjedočila je da istinske elite nekoga naroda služe onima koji im ne mogu uzvratiti.

Zapravo je bit Jelenina kraljevanja dobro poznata. Nije da prvi put za nju čujemo. Rado je i zapjevamo, i to s rukom na srcu. Jelena Slavna ljubila je svoj narod. Ljubiti ga je i svakome tko u njemu želi ostaviti trag. Dok briješće na Gospinu otoku bura vije, dok mrtve kraljeve grobak krije, dok maleno srce pod srcem majke bije.