Jedno putovanje, četiri načina gledanja

Postoje gradovi koje upoznajemo preko njihovih znamenitosti, a postoje oni koje počnemo razumijevati hodajući njihovim ulicama. London pripada i jednoj i drugoj vrsti i opet, nemoguće je uhvatiti sve njegove pojavnosti. U njemu uvijek se divim stupnju civilizacije, a ona se u Londonu ne pokazuje samo u muzejima, galerijama, knjižnicama i knjižarama, kazalištima. Prepoznaje se i u načinu na koji autobus staje na stanicu, u ljubaznoj zahvali vozaču pri izlasku iz autobusa, u tome kako pješaci prelaze ulicu, u načinu na koji vam se obraća neznanac, u second hand dućanima koji imaju isključivo humanitarnu ulogu. London uvijek izgleda kao da ima neki svoj unutarnji dogovor sam sa sobom.

Hodajući Londonom ovoga ljeta u namjeri da u nekoliko dana obiđem što više, po ulicama kojima se stoljećima slijevaju različiti jezici i životi, pomislila sam da civilizacija možda počinje upravo ondje gdje svakodnevni život prestane biti borba za puko preživljavanje, da počinje tamo gdje se za kulturu ne mora nužno imati novaca, tamo gdje možeš, kad god poželiš, ući u muzej samo uz pozdrav i sjesti pred remek-djela, bez ulaznice.

Taj grad naime svoje najveće stalne zbirke daje na korištenje svima, bez naplate. Posebne se izložbe naplaćuju, što je dobro, jer se time povećava šansa da gužve budu malo manje. Uvijek me te gužve oko umjetničkih djela podsjete na duhovitu misao pokojnog kolege povjesničara umjetnosti Radovana Ivančevića koji nam je na predavanjima govorio: „Sami smo si krivi, trebali smo o tim ljepotama šutjeti.“

Pogled na London iz zraka / Snimio Benjamin Davies / Unsplash

London je tih dana gorio. Trava po parkovima, spaljena od sunca, podsjećala je na užarene španjolske pejsaže. Asfalt je vraćao toplinu pod noge, a grad se, unatoč toplinskim udarima, kretao svojim golemim, gotovo nestvarno preciznim ritmom. Crveni dvokatni autobusi, ljudi, bicikli, semafori, Temza, vlakovi, sve je nekako znalo kada treba stati i kada krenuti. Predivni londonski parkovi izgledali su kao da ih je sunce isušilo do kosti, pa su muzeji postali utočišta od vrućina. I upravo mi se ondje, kroz umjetnička ostvarenja, otvorio jedan drugi London.

Kazalište društvene akcije

Što je zapravo jedan grad? Jesu li to njegove ulice, trgovi i zgrade, arhitektura, parkovi i mostovi? Ili grad počinje tek onda kada u njega uđe čovjek sa svojim sjećanjima, strahovima, željama i pogledom?

U svojim Nevidljivim gradovima talijanski klasik Italo Calvino 1972. godine piše da gradove ne čine samo njihove građevine, nego i sjećanja i odnosi. Gradovi su poput snova, izgrađeni su od želja i strahova, njihov je diskurs često tajan, pravila apsurdna, a perspektive varljive. Grad, drugim riječima, nikada nije samo ono što vidimo.

Sličnu misao, iz drukčijeg teorijskog i povijesnog polazišta, razvija američki povjesničar i teoretičar kulture Lewis Mumford u svojem kapitalnom djelu Grad u historiji (Naprijed, Zagreb, 1988, preveo Vladimir Ivir). Grad za Mumforda nije statičan skup ulica i građevina, kulisa od cigle, kamena i betona. On je organski produžetak ljudske svijesti i kulture, dinamično „kazalište društvene akcije“ koje puni smisao dobiva tek kroz ljudsko iskustvo. Grad je živ organizam i ne nastaje jednom zauvijek nego se neprestano mijenja u procijepu između vanjskog prostora i našeg unutarnjeg svijeta.

Toranj sa satom Big Ben i
Westminsterska palača / Izvor Unsplash

Grad kao stalni dijalog

Tu Mumfordovu misao na osobit način potvrđuje književnica kojoj je London bio rodni grad, životni prostor i jedan od najvažnijih književnih motiva, Virginia Woolf. Koristeći tehniku struje svijesti, ona pokazuje da grad nije tek pozornica na kojoj se odvija život, nego i mreža trenutaka, pogleda, sjećanja i prolaznika. Hodati Londonom znači istodobno hodati kroz grad i kroz vlastitu svijest. U njezinim djelima London nije tek opisana stvarnost, nego prostor koji se iznova proizvodi u svijesti onoga koji njime prolazi; vidimo ga, zamišljamo, gradimo oko sebe, rušimo i stvaramo iznova svakoga trenutka.

Ovoga ljeta u Londonu ta mi se premisa pretvorila u gotovo opipljivu stvarnost. Ne kroz jednu izložbu, jedan muzej ili jednu gradsku četvrt, nego kroz četiri velike izložbe koje su ponudile četiri posve različita pogleda na isti grad. Nijedna od njih nije, barem ne izravno, bila izložba o Londonu, ali su mi sve zajedno otvorile četiri njegova moguća lica.

London kao atmosfera

Od Jamesa McNeilla Whistlera u Tate Britain, preko monumentalnih organskih formi Henryja Moorea u Kew Gardensu, do Fride Kahlo i Tracey Emin u Tate Modernu, umjetnost je pokazala da grad nije samo geografska činjenica, nego je grad ono što od njega napravi naš pogled. Prošetati Londonom kroz ove četiri izložbe značilo je stoga prošetati gradom mimo njegovih uobičajenih turističkih znakova, bez potrebe da ponovno potvrdim ono što već znam o Londonu. Umjetnost mi je otvorila drugi grad, onaj ispod turističke površine. Možda je upravo zato umjetnost jedan od najpreciznijih načina da se upozna grad, ne zato što ga dokumentira, nego zato što otkriva kako ga je moguće doživjeti. 

James McNeill Whistler, Simfonija u bijelom br. 2: Mala bijela djevojka, 1864. / Izvor Tate

James McNeill Whistler, Nokturno u plavom i zlatnom – Stari most u Battersei, oko 1872–1875. / Izvor Tate

Izložba slavnog američkog slikara i grafičara Jamesa McNeilla Whistlera koji je većinu života proveo u Europi, ponajviše u Londonu i Parizu, održana u Tate Britain, donijela je sveobuhvatnost njegova rada bez presedana i sukus njegove maglovite estetike. Oko 150 djela pokazalo je njegov put od najranijih skica i bilježnica iz tinejdžerskih dana u Rusiji i West Pointu, pa sve do kasnih, zagonetnih autoportreta.

Kroz slike, crteže, dizajnerska rješenja, grafike i zvučne instalacije, vidjelo se kako je Whistler redefinirao ulogu umjetnika i otvorio vrata modernoj umjetnosti 20. stoljeća. Bilo je to i impozantno okupljanje njegovih Nokturna, najveće kolekcije njegovih atmosferskih, eteričnih noćnih pejzaža rijeke Temze i drugih vizura na jednom mjestu u zadnja tri desetljeća.

Kao jedan od ključnih predstavnika tonalizma, pravca obilježenog skladom prigušenih tonova i naglašenom atmosferičnošću, Whistler je zagovarao ideju „umjetnosti radi umjetnosti“ – larpurlartizam. Smatrao je da slikarstvo treba primarno biti harmonija boja i oblika, a ne pričati priču ili prenositi moralnu poruku. Podsjetio me i na skoro zaboravljeno zadovoljstvo, na umjetnost koja promatrača usporava i koja se mora konzumirati polako, koja traži od posjetitelja da joj posveti dovoljno vremena u tišini dok tonovi sive, plave i zlatne s njegovih platna ne počnu zvučati poput glazbe.

London koji sam ovog ljeta gledala bio je drukčiji od Londona koji je Whistler slikao, njegov maglovit, melankoličan i apstraktan, moj užaren, ubrzan i vrlo konkretan. Whistler je stvarnost prerađivao prema vlastitom oku. Naslovi njegovih slika Arrangement, Symphony, Harmony, Nocturne sami po sebi govore da on ustvari nije slikao grad. Preveo ga je u atmosferu magle, vode, noći, vatrometa, industrije. U apstrakciju, svoju apstrakciju.

Organski grad Henryja Moorea

Izložba koja će po mnogima biti događaj godine, izložba monumentalnih organskih formi najutjecajnijeg britanskog kipara 20. stoljeća Henryja Moorea, postavljena je u Kraljevskim botaničkim vrtovima, Kew Gardensu, u jedan od najpomnije uređenih i kultiviranih krajolika u Britaniji. Već i samom lokacijom ona govori o biti Mooreovih remek-djela, ali i o pitanju što je to grad.

Izložba je to koja pomiče doživljaj Londona izvan tipičnog urbanog kaosa. Mooreove monumentalne skulpture u tome golemom vrtu djeluju toliko autentično i snažno kao da su same po sebi iznikle iz tla i okruženja. Mooreovi organski oblici, rupe, udubljenja, teksture ulaze u dijalog s drvećem, biljkama, suncem i vjetrovima, istodobno nadopunjujući i mijenjajući taj uređeni vrt.

Mumford je bio strastveni zagovornik „organskog grada“. Smatrao je da moderni gradovi propadaju ako se posve odsijeku od prirode i bioloških zakonitosti. Mooreov London u Kew Gardensu nudi upravo tu viziju, grad koji se može doživjeti kao prostor harmonije, gdje monumentalna umjetnost diše zajedno s ekosustavom. Za promatrača u Kewu, London tog trenutka prestaje biti betonska džungla i postaje prostor meditativnog suživota čovjeka i prirode.

Ali Mooreova izložba istodobno otvara i drugo pitanje. Njegove skulpture djeluju organski, gotovo prirodno, no ipak, one nisu priroda. To je važno upravo danas, kada više ne možemo govoriti o prirodi s istom vrstom nevinosti s kojom su o njoj govorile prethodne generacije. Moore je mogao promatrati prirodu kao gotovo beskrajan izvor oblika. Mi živimo u vremenu ekološke krize i znamo da priroda nije neiscrpna, da su krajolici koje doživljavamo prirodnima često već duboko oblikovani, odnosno uništeni ljudskom intervencijom. Na to nas podsjeća pomalo iritantna buka aviona koji, dok šećete predivnom prirodom Kraljevskih vrtova, nad vama prelijeću doslovno svake minute.

Osim toga, čak i Kew Gardens, taj golemi vrt, nije divlja priroda, nego priroda za koju je čovjek istraživao, prikupljao, klasificirao, koju je uređivao i kultivirao. Mooreove skulpture zato u tom prostoru djeluju gotovo paradoksalno jer nas podsjećaju na prirodu, ali istodobno pokazuju da je naš odnos prema njoj uvijek posredovan kulturom.

Grad kao prostor radikalne intime

Tate Modern ovog je ljeta ponudio fascinantan dijalog kroz paralelne blockbuster izložbe dviju kultnih umjetnica koje su, iako iz posve različitih epoha i podneblja, povezane sirovim, ispovjednim i duboko autobiografskim stvaralaštvom.

Henry Moore, Velika ležeća figura, 1983–1984. / Snimio Jeff Eden

Instalacije diljem Londona povodom velike izložbe Frida: The Making of an Icon: mural na pješačkoj stazi kod stanice Blackfriars (Thames Path) / Izvor Tate Modern;

instalacija ¡Frida Icónica! u ulici Carnaby; digitalni zaslon Piccadilly Lights / Izvor Tate Modern

Djela Henryja Moorea u Kraljevskim botaničkim vrtovima / Snimila Ines Stuart-Davidson

Río Yañez, Misijske uspomene Ghetto Fride, 2009.

S jedne strane ikona koja je vlastitu fizičku patnju i rastočeni identitet pretvorila u univerzalan kozmos boli, Frida Kahlo, i s druge sirova necenzurirana patnja provokativne britanske umjetnice i predvodnice generacije koja je beskompromisno ogolila najmračnije kutove vlastite intime, Tracey Emin.

Henry Moore, Trodijelna skulptura: Kralješci, 1968–1969. / Snimila Ines Stuart-Davidson

Henry Moore, Obiteljska skupina, 1948–1949. / Snimila Ines Stuart-Davidson

Iznimno dojmljiva izložba karizmatične Britanke kroz instalacije (uključujući kultni rad My Bed) i ekspresivne slike mapira vlastitu traumu, bolest, krevet i osobni prostor. Njezin doživljaj prostora je klaustrofobičan, intiman i bolan, pretvarajući njezinu sobu u središte svijeta. Mnogi posjetitelji odlaze s izložbe vidljivo ganuti, pa i u suzama.

Izložba o Fridi Kahlo prikazuje pak nastanak jedne od najvećih ikona 20. stoljeća, razotkrivajući njezine brojne identitete, od političke aktivistice i supruge do simbola otpora, umjetnice koja kroz fizičku patnju i izolaciju gradi nevjerojatno živ unutarnji i vanjski kozmos.

Iz postava izložbe Henryja Moorea / Snimila Karolina Lisak Vidović

Monografija Tracey Emin: A Second Life objavljena uz njezinu retrospektivnu izložbu / Snimila Karolina Lisak Vidović

Tracey Emin, Posmrtna
maska (Death Mask), 2002.

Iz postava izložbe Frida: The Making of an Icon / Snimila © Larina Annora Fernandes / Tate

Međutim, izložba je pokazala i da je umjetnica postala tolika velika da je njezina umjetnost počela nestajati iza njezina lika. Lice Fride Kahlo pretvoreno je u globalni potrošački znak, u cvijeće, obrve, haljine, u sliku lijepe i tragične žene, čime se izgubila složena, kontradiktorna umjetnička osobnost. No, to se prodaje. I to je isto grad.

Mumford je vidio grad i kao mjesto u kojem se susreću i manifestiraju unutarnji životi pojedinaca. Te izložbe pokazuju baš to, da grad nije samo vanjski prostor ulica i trgova, nego i zbroj skrivenih, intimnih drama. One gledatelju nameću spoznaju da se urbani prostor može doživjeti i kroz radikalnu ranjivost, bol i psihološke pejzaže unutar zatvorena četiri zida. Čak i kroz konzumerizam potrošačkog društva, jer uvijek možete prošetati gradom noseći rajf s Fridinim cvijećem ili maramu s njenim likom.

Izložbe kao kustosi grada

Whistlerova platna potaknula su me na razmišljanje o estetiziranom, maglovitom i melankoličnom Londonu s kraja 19. stoljeća, o gradu kao čistom stanju uma. S druge strane, fascinantna izložba skulptura Henryja Moorea u Kew Gardensu ponudila mi je organski, monumentalni i ekološki London, grad u stalnom dijalogu s prirodom, gdje su skulpture srasle s njegovanim tlom i ušle u simbiozu s najrazličitijim stablima gowlemog parka. Naposljetku, izložbe Fride Kahlo i Tracey Emin otkrile su mi psihološki, tjelesni, intimni i buntovni London, grad proživljen kroz patnju i prkos. Nijedan od ovih različitih svjetova međusobno se ne isključuje, nego oni naprotiv, dokazuju da je grad nepresušno platno ljudskog iskustva. Spomenute izložbe zapravo su različiti „kustosi“ tog urbanog iskustva.

Frida Kahlo, Autoportret s
raspuštenom kosom, 1947. / Izvor Tate

Yasumasa Morimura,
Unutarnji dijalog s Fridom Kahlo

Frida Kahlo, Sjećanje (Srce), 1937.

Ja sam također ponijela sa sobom svoju viziju Londona. Meni je ovaj put London pružio Whistlerovu maglu i Mooreove organske oblike, Fridin lik i Eminin krevet. Kao i uvijek, tako i prilikom ove posjete, upoznala sam ga opet na drugačiji način i shvatila da grad nije nešto što je završeno. On se svaki put ponovno stvara, kad njime prođemo.

Istaknuti engleski književnik i leksikograf 18. stoljeća i autor revolucionarnog engleskog rječnika Samuel Johnson, slavio je London kao apsolutno središte ljudskog iskustva i civilizacije. U knjizi The Life of Samuel Johnson njegov biograf James Boswell zapisao je njegove riječi. Kad čovjeku dosadi London, to znači da mu je dosadio život, jer u Londonu ima svega što život može pružiti, rekao je Johnson. Bilo je to tako u 18. stoljeću, a tako je i danas.