Ironijski otklon u meandru poetskog kazivanja

„Pjesnici su čuđenje u svijetu“, napisao je davno ingeniozni Antun Branko Šimić. I doista, ta se poetska sintagma fatalno ponavlja od ekstremno „nabildanog“ svijeta do komunikativnog sanjara-pjesnika koji traži istinski mir u jednostavnosti i himerama svojeg poetičkog iskustva. Težeći za mirom u samome sebi. U arheologiji osjetilnog vibrira poetika obnavljanja u sklopu imaginacije i memorije. Bokal buke Milana Bošnjaka vitalni je pjesmotvor u sintezi „lijeposti lirske pjesme“ i u razlomljenosti poetske strukture u recitativnom načinu pjevanja.

Izd. DHK, Zagreb, 2026.

U simboličkim ciklusima (Neuki letači, Zelenoplavo, Tragom ljepote i sjaja) osjeća se beskrajno čisti osjećaj vlastitog bivanja: „iz buke harmoniju pretačem / u zvuku miris mira / mirišem“ (Dišem). Afektivna postojanost u srcu zbivanja donosi svijet bez distance – i poetski osmišljava Pjesmu moći: „na krilima čežnje treba otići / tamo gdje lebdi moć gdje nema tuge.“

U ciklusu Neuki letači (pokušaj orječivanja 1987–1996) događa se poetički usmjerena igra, svojevrstan „nastup“ nepostojećih pjesama (Uvodna pjesma), Pjesma koja nedostaje („jednostavno je nema“), Pokušaj neuriječene poezije („prva i najljepša pjesma“), Pjesma praznine („pjesma koje nema i ne može je biti“). Ta zaigranost s naslovima nepostojećih pjesama uvodi ironijski otklon kojemu je autor blizak do autoironijskih sintagmi koje se očituju i u razlomljenim poetskim strukturama (Uspavljivač, Sporni događaji u šumi iza brijega, Pjesma o ribi, Putnik i vuk). Paradoksalne intencije u tim pjesmama poentira odsutnost konflikta i slobodno prepuštanje recitativnom ritmu poetskog kazivanja koje je vođeno čudesnom, opuštenom vedrinom koja autoru dopušta začudnu sintagmu da on „zapravo i nije pjesnik“.

I tako nam se opet autonomno pojavljuje autentični pjesnik s već spomenutom nadahnutom sintagmom „Pjesnici su čuđenje u svijetu“. Pjesnika (pjesnike!) treba prepustiti njegovu stvaralačkom performansu koji je i poetički „nastup“ i zaigrana „predstava“, a čitateljima ostaje sloboda da se zaustave pa onda krenu dalje. Prema Drugim otvorenim vratima.

Privrženost i dragost zavičaja „Kosinj. Moj raj“ obogaćena je ovdje zavičajnim jezikom (ikavica/čakavica) koji obnavlja djetinjstvo: „skoro svima / se skoro uvik / čini / da je njijov križ / najteži“ (Narod).

Sad se možemo ponovno vratiti nenadmašnim stihovima „Pjesnici su čuđenje u svijetu“ i prepustiti se poetici sjećanja: „Oni idu zemljom / i njihove oči / velike i nijeme / rastu pored stvari“. I autor Milan Bošnjak pridružuje nam se u lijeposti svojeg poetskog kazivanja: „kako je nužno očuvati sjećanje / i mogućnost sjećanja / ako se želi biti“, tako da u ogledu spomenuta sintagma da „on zapravo i nije pjesnik“ ostaje pukom dosjetkom.

I za kraj: Ivan Rogić Nehajev autor je poticajnog pogovora Baštinik u ljubičastoj košulji.