Intimna obiteljska drama u dojmljivim napuljskim vedutama

Kad bismo pokušali opisati romane Lorenza Maronea i staviti ih pod zajednički nazivnik, mogli bismo reći da u njima progovaraju tihe obiteljske drame u glasnim portretima živopisna grada. Lorenzo Marone (Napulj, 1974) vrlo je čitan talijanski autor, nagrađivan i prevođen, koji je svojevremeno svoju odvjetničku praksu zamijenio pisanjem te je dosad objavio četrnaest knjiga, pretežno romana te zbirki priča i eseja. Možda još sutra ostanem njegov je drugi roman preveden na hrvatski, oba u izdanju nakladničke kuće Hena com.

Izd. Hena com, Zagreb, 2026. Prevela s talijanskog Morana Mazor

Obiteljski odnosi i nijansirane međuljudske veze u specifičnom ozračju grada Napulja koji ponekad oživi i kao lik potiču Maronea da fabule svojih romana uvijek ispreplete s bučnim gradskim ulicama kojima nas obično povede glavni protagonist, u ovom slučaju protagonistica (vozeći se na staroj vespi) koja traži nešto više od onoga što joj njezin trenutačni život, obitelj i okolina mogu pružiti, a što bismo mogli nazvati osobnim ispunjenjem, smislom života, pa i srećom, a o čemu se u skučenim stradama siromašnih četvrti i periferijskih trgova, unutar skromnih kuhinja koje su središnje mjesto obiteljskog okupljanja obično ne govori, a i ne razmišlja, jer ljudi ustrajno žive svoje predvidljive živote bez suvišnih pitanja.

Ali ne i Luce! Luce di Notte snažna je, inteligentna, školovana i još uvijek djevojka u srednjim tridesetima, građom tipična južnjakinja, niska, ljepuškasta lica i krupnijih bedara i naizgled beskompromisnih stavova. Iznutra pak pretjerano emotivna, zarobljena u jednoj te istoj neprobavljenoj priči vlastita djetinjstva iz koje ne može, ili ne želi, krenuti dalje. Od prvog poglavlja koje nosi čvrsto utemeljen naslov Ja sam ovdje (a već drugo je Želja za vrištanjem, pa onda treće Na iglama) nadalje se redaju četrdeset i dva poglavlja u kojima se izmjenjuju slična ambivalentna stanja i osjećaji, od buntovničkih izjava („Nitko nikada nije naučio ništa iz dana koji je prošao u miru.“) do prihvaćanja života koji ne donosi ništa novo. („Uopće nije loše biti netko tko se drži svojih navika. Takva su djeca. I psi. Ono najbolje među nama.“)

Luce je i odvjetnica (pripravnica) bez previše ambicija u tom poslu koja se svojski trudi izbjegavati svojeg pohotnog šefa i zaboraviti zadnju propalu vezu u trenutku kad joj u život slučajno ušeta jedan pas i uleti jedno dijete, čiju bi krhku majku kradomice trebala nadzirati s nakanom da joj se dijete oduzme. Njegov je otac naime Camorra (mafija) – riječ koja se ne spominje.

Odjednom se Luce nalazi na prekretnici i tu se kao lik otvara u više smjerova. Boreći se za tuđe djetinjstvo, a i majčinstvo, nesvjesno se bori i za vlastito. Brinući se o starijem susjedu počinje shvaćati da postupci njezinog nestalog, a kasnije i pokojnog oca nisu bili usmjereni protiv nje i protiv obitelji. Lik oca velika je moralna i emocionalna praznina sve dok ga kći ne prihvati kao osobu s vlastitim slabostima i ograničenjima. Njezino zatomljeno djetinjstvo i polovični odnosi unutar obitelji, emocionalno udaljena majka koja se brinula o djeci i idealizirani otac koji nije, svoje donekle čvršće temelje dobivaju jedino u liku none, majčine majke. Nona je jedna topla priča, gotovo na granici magijskog realizma. Ona predstavlja mudrost, iskustvo i povezanost s tradicijom. Njezini savjeti i životno iskustvo pomažu glavnoj junakinji da bolje razumije sebe i svoje korijene. Jer jedno „ne“ nema ni približno onoliko snage koliko jedno „razmisli“, a „onoga tko zaostaje ne treba ni gurati niti mu pomagati, samo ga pričekati“.

Ali znakove pažnje, dakle ono što joj nedostaje i što joj pomaže da se osjeća bolje (jer ljubav je izlizana riječ), Luce pronalazi tek u „zamjenskoj“ obitelji, u susjednom stanu u kojem se okupljaju jedan starac, jedno dijete i jedan pas, dakle bića o kojima se netko mora brinuti čime se motivira Lucina borbenost i snažan osjećaj odgovornosti.

Stil pisanja Lorenza Maronea odlikuje se južnjačkim humorom i toplinom te vrlo rječitom razradom likova gdje o njima više govori pripovjedač nego što im dopušta da se sami izraze i pokažu, odnosno dokažu. Struktura je pretežno linearna: radnja prati razvoj glavne junakinje kroz niz svakodnevnih događaja i unutarnjih preispitivanja, uz povremene retrospekcije koje produbljuju razumijevanje njezine prošlosti i motiva i uz prikaz složenih obiteljskih odnosa koji se do kraja knjige sasvim i konačno raspleću. Premda se pojedini zapleti i raspleti mogu učiniti predvidljivima, roman ostavlja dojam prisnosti zahvaljujući univerzalnim temama koje propituje, a to su prije svega teme obiteljske povezanosti i međusobnog opraštanja. No može li se baš sve bezuvjetno oprostiti? Ponekad i ne. „Pravi oprost dolazi tek kad prestanemo voljeti“, kaže Lucina majka. „Zato roditeljima ne opraštamo gotovo nikad.“

Na koncu treba spomenuti i Napulj, jer njegova živost, kontrasti, tradicija i svakodnevni ritam snažno oblikuju atmosferu romana. Grad je i majka i maćeha svojim stanovnicima, u svakom slučaju važan dio identiteta likova, ali i samog autora, pa će Marone roman znakovito započeti riječima američkog pisca Philipa Rotha: „Ne moraš cijeniti mjesto gdje živiš, ali moraš znati da imaš sve to, moraš znati da si dio svega toga.“