Humanitarna kolonija od ove godine i u čast pokojne Julienne Eden Bušić

Gorica je od 9. do 11. rujna bila domaćinom desete po redu humanitarne likovne kolonije „Zvonko Bušić Taik“ s porukom „32-godišnji uznički san o slobodnoj Domovini Hrvatskoj“. Dvadesetak umjetnika iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine u spokojnom ambijentu goričkog Šamatorja utiskivalo je dojmove na platno i u drvo, prebiralo po vlastitoj nutrini da bi posjetiteljima pokazali kako nastaje umjetničko djelo te se u trenucima odmora družili u hladovini kostila (košćela) i uz šapat sjeverca vjetra koji je silazio niz Zavalu. Svrha je njihova okupljanja kolonija u čast Zvonka Bušića Taika, uznika koji je svoje domosnovlje u verigama živio 32 godine u američkim zatvorima. Da se ne bi kojim slučajem zatomilo sjećanje na njegovu žrtvu i da bi se podsjećali kako se voli domovina, Bratovština svetog Stjepana Prvomučenika Gorica-Sovići te Ogranak Matice hrvatske u Grudama, uz pokroviteljstvo Ministarstva hrvatskih branitelja RH te Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata Županije zapadnohercegovačke već deset godina okupljaju umjetnike u Gorici.

Likovna kolonija posvećena je Zvonku Bušiću i nedavno preminuloj Julienne Eden Bušić

Ovogodišnja likovna kolonija prva je otkako je ovaj svijet napustila Julienne Eden Bušić, Zvonkova supruga. To je žena koja je Hrvatsku zavoljela na način da bi se jedan prosječan Hrvat itekako trebao zamisliti, žena koja je također poput supruga darovala svoju slobodu za ideale domovine koja je postala njena. Julienne je zavoljela Hrvatsku zahvaljujući žaru kakvim je njezin Zvonko sjao pričajući o domovini koja je i sama bila utamničena, baš kao kasnije i njih dvoje poradi domovine. Stoga je ovogodišnja likovna kolonija otvorena iste večeri kada je upriličena komemoracija za Julienne Eden Bušić. O njoj su govorili svećenici koji su je poznavali i dijelili s njom neizvjesnost i nadu: fra Šimun Šito Ćorić i fra Jozo Grbeš. Fra Šimun Šito podijelio je s prisutnima put koji ga je spojio s Julienne Eden Schultz Bušić dok je izdržavala kaznu u zatvoru u gradu Pleasantonu. Kako je rekao, jedini razlog posjeta gradu u kojem se nalazi zatvor za žene bio je sljedeći: „U tom skrovištu odležavala je svoje zatvorske godine jedna žena koju sam konačno mogao i svakako htio posjetiti. Već sam odavno stajao zabezeknut pred tom Amerikankom židovskih korijena koja se ponesena entuzijazmom svoga muža za slobodom njegova malog naroda tamo na Mediteranu, i sama svom dušom uključila u tu borbu, a protiv politike i vlastite zemlje koja je službeno podržavala jugoslavenski komunistički totalitarizam i diktaturu.“ Ona je služila zatvorsku kaznu jer je bila supruga čovjeka koji je otmicom zrakoplova htio privući pažnju na domovinu i narod koji se nalazi u diktaturi, no ta je diktatura bila u prisnim odnosima sa svjetskim silama pa i sa SAD-om koji je supružnike Bušić optužio na dugogodišnje robije iako je i sudac na izricanju presude Julienne Bušić izjavio da ta žena nije terorist u bilo kojem smislu te riječi.

Fra Jozo Grbeš, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije i dugogodišnji prijatelj pokojnih Zvonka i Julienne, nije mogao biti prisutan na komemoraciji, ali pismom, koje je pročitala Marija Bušić, rekao je sve što mu je bilo na srcu. „Ova je godina mučna i neobična jer ode nam jedna žena kakvu povijest naših pamćenja i našeg znanja ne pamti. Ona se ne može staviti u riječ, tekst. O njoj se ne može govoriti spontano, usput… Njezin život traži dostojanstveno sjećanje“, poručio je fra Jozo. Ovaj svećenik i Julienne bili su prijatelji koje je povezivala ljubav prema istini i prema Hrvatskoj. Zato je dodao: „Nisam čvršću, slobodniju, istinom vođenu, jedinstveniju ženu nikada susreo. Čast mi je uvijek bila s njom biti. O kako je bezgranično Hrvatsku voljela! U zatvor je išla zbog nje. U slobodi živjela za nju. To je ljubav. Bezgranična, bezuvjetna, bezinteresna!“

Veoma emotivno pismo koje je fra Jozo poslao opisuje put, način življenja i borbe za istinu i slobodu. Govori o svim zamkama i mukama dok su tražili oslobođenje Zvonka Bušića, govori o razočaranjima koja su bila velika jer su dolazila od strane od koje se inače očekuje i traži pomoć. „Julienne je plemenita, dobra duša hrvatska“, naglasio je fra Jozo koji ju je i poznavao u dušu, a na kraju pisma zahvalio je ljudima i institucijama koje čuvaju sjećanje na Bušiće te ih zamolio da se nikada ne umore.

Komemoraciju za Julienne Eden Bušić emotivno je moderirao Jakov Bilić, akademski glumac Hrvatskog narodnog kazališta u Šibeniku. Ante Tandara bio je izaslanik ministra Tome Medveda. Klapa Bratovština ovu je emotivnu večer dodatno uljepšala izvedbama domoljubnih pjesama, a Mladen Begić, ministar hrvatskih branitelja ŽZH, otvorio je desetu likovnu koloniju čiji je voditelj bio Anđelko Mikulić. Likovna kolonija zatvorena je 11. rujna, a načelnik općine Grude Ljubo Grizelj otvorio je izložbu radova nastalih na njoj.

Iako je svrha ovih okupljanja plemenita, valja naglasiti da su umjetnici i srcem i znanjem prisutni na koloniji jer su njihova djela vrijedna gledanja i posjedovanja, a Anđelko Mikulić je kao voditelj kolonije potvrdio da je iz godine u godinu primjetan porast kvalitete umjetničkih djela. Mario Bušić na kraju je kazao da je općini Grude upućen prijedlog OMH u Grudama i Bratovštine sv. Stjepana Prvomučenika Gorica-Sovići da se jedna od grudskih ulica nazove imenima ovih hrvatskih velikana.