Glazbu izdvaja

Nova monografija
dvorane Lisinski

Nova monografija Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog predstavljena je uoči početka nove koncertne sezone. Četvrto je to izdanje o zagrebačkom „hramu glazbe“, ovaj put iz pera Ane Unkić, objavljeno je u povodu njegovih pedeset godina (1973–2023). Gotovo četiri stotine stranica raspoređeno je u osam poglavlja koja svjedoče o priredbama, aktivnostima, i o dvorani samoj, o dugoj povijesti njezine gradnje, percepciji javnosti, raznolikim prostorima – onima koje svi vidimo, ali i mnogima skrivenima od očiju javnosti, o infrastrukturi i opremljenosti, umjetninama koje su u dvoranu smještene, kao i o njezinu generalnom značenju, među ostalim.

Izd. KD Vatroslava Lisinskog, Zagreb, 2026.

Riječ je o godinama pripremanom materijalu, štivu temeljitom i opsežnom, detaljno priređenom i opremljenom, zanimljivom i razigranom, koji će biti vrijedno istraživačima, ali će ga lako čitati i široki krug ljubitelja glazbe. O takvu pristupu na samoj promociji svjedočila je i urednica izdanja Jelena Vuković, ističući sveobuhvatnost toga višegodišnjeg pothvata – najopsežnijeg dosad. Monografija se pritom može pratiti kroz iscrpan tekst, ali i bogatu sliku, a naslovnica, koja umjesto reprezentativnog pročelja za motiv uzima dio zidne intarzije u drvu glavnog arhitekta Marijana Haberlea – dodatno na koricama naglašena slijepim tiskom, govori o autoričinu dubinskom, insajderskom, „vrlo osobnom“ odnosu prema temi. Općenito, osjeća se toplina s kojom autorica piše o dvorani u kojoj je i sama u raznim ulogama provela dvadeset godina. Jer, posrijedi jest građevina, ali ona zapravo „čuva“ pedeset (pa sad i više) godina života koji se u toj našoj „palači glazbe“ svakodnevno odvijao.

Poseban odnos Ana Unkić pokazuje prema segmentima koji su do jučer bili manje poznati ili zanemareni, poput autorstva „maslačaka“, kristalnih lustera koji snažno određuju identitet zgrade, a čiji autor Mladen Kakša ovim izdanjem napokon dobiva zasluženu pozornost. Doznajemo i da je prvotna ideja za ime zgrade bila Beethoven te da vrlo vjerojatno našem velikom baritonu Vladimiru Ruždjaku imamo zahvaliti što i danas, posve opravdano, idemo „u Lisinski“. Listajući i čitajući ovo opsežno izdanje svatko će u njemu pronalaziti i „vlastiti Lisinski“, onako kako je to na promociji istaknula i jedna od dviju recenzentica, Naila Ceribašić.

Knjiga otkriva i nikad ostvarenu viziju o drugoj fazi gradnje, kojom se prostor između današnje dvorane i Paromlina trebao ispuniti srednjom dvoranom s oko 800 mjesta i nizom pratećih sadržaja, uključujući i podzemno parkiralište. Za takvim sadržajima Zagreb, čini se, još uvijek žudi. Kako bilo, ova monografija potvrđuje da je Lisinski u glazbenom, kulturnom i društvenom životu Zagreba i Hrvatske odigrao nemjerljivu ulogu. Zgrada je ovim izdanjem dobila reprezentativan trag svoje prošlosti, no u skoroj je budućnosti čeka i nasušno potrebna obnova. Što će ona donijeti, pita se Ana Unkić na kraju jednog od poglavlja. Odgovor zasad ostavlja vremenu: „Valja strpljivo čekati.“