Društvo izmučenih pjesnika

„Nažalost, Goran sinoć nije bio dobro. Na pozornicu je izašao sa željom da nastupi za publiku koja ga je došla podržati, ali tijelo i glas nisu dali. Iskreno se ispričavamo svima koji su sinoć došli u Makarsku i zahvaljujemo na razumijevanju, toplini i podršci koju su pružili Goranu i bendu.“

Glavni junak ove javne isprike je, naravno, Goran Bare koji je 20. rujna u pratnji Majki namjeravao nastupiti u sklopu četvrtog izdanja festivala Modro i zeleno. Upaljena svjetla reflektora, ugođeni instrumenti i uigrani bend „u niskom startu“ – samo je trebalo potpaliti fitilj i komad gromoglasnog rock and rolla rasparao bi kasnoljetnu nedjeljnu večer, kao i mnogo puta prije. No, svima je odmah bilo jasno da od toga neće biti ništa; nemoćan i izgubljen poput umornog veterana izmučenog stotinama životnih bitaka, vinkovački je pjevač uz pomoć roadieja teturajućim korakom ispraćen s bine u mučnoj tišini, bez ijednog otpjevanog stiha. Već sutradan sve će predviđene aktivnosti Majki biti službeno otkazane, a Bare odlazi na dvomjesečni oporavak. Zanimljiva je pritom bila reakcija publike koja je ovaj tužni incident popratila mješavinom suosjećanja i pakosnih dobacivanja („Hoćemo još!“ doviknuo je neki pametnjaković), no okupljena masa itekako je bila svjesna ozbiljnosti situacije. Goranu doista „nije dobro“.

Umjetnost uvijek sadrži dvostruku moć: može nas iscijeliti,
ali katkada i uništiti / Snimio Josip Regović / PIXSELL

Nemoguće je ne zamijetiti ironiju trenutka. Barin makarski blues odvio se na festivalu posvećenom ostavštini još jednog regionalnog rock mučenika – u Hrvatskoj iznimno popularnog Milana Mladenovića koji je predvodio bend oprečnog senzibiliteta u odnosu na Majke, ali s podjednako izraženim (kolektivnim!) autodestruktivnim nagonom. No taj stilski dualizam – ledeni art rock Ekatarine Velike naspram sirovog punk bluesa Majki – posve je irelevantan znamo li da su oba frontmena klasični primjeri odavno raširenog mita o izmučenom rock buntovniku koji pati za svoju umjetnost ne štedeći pritom ni publiku ni sebe. Ovoga rujna makarska pozornica pokazala se kao mjesto gdje se mit ogoljuje pred očima publike. Umjesto figure veće od života ukazalo se ranjivo ljudsko biće kojemu je katkada potrebna pomoć, baš kao i svakome od nas. Nadamo se da će Bare ostati dosljedan svojoj fajterskoj naravi koja ga je dosad držala na dovoljnoj udaljenosti od ruba ponora.

No, proširimo li priču, valja se zapitati što zapravo kupujemo kad kupujemo ulaznicu za koncert autentičnih heroja njegova kalibra? Glazbenu vještinu? Genijalnu izvedbu? Premijernu live izvedbu kakve nove pjesme? Ili pak kupujemo dozvolu za voajerističko „škicanje“ kreativnih, ali nesretnih dvorskih rock and roll luda koje – uz pomoć opijata ili bez njih – proživljavaju emotivne katarze umjesto nas? I sve to pod zastavom na kojoj je ispisan onaj slavni, Kurtu Cobainu tako omiljeni stih Neila Younga: „Bolje izgorjeti, nego polagano blijedjeti“.

Takve mitove i legende ispleli smo mi sami – njihova publika, profesionalni kritičari i svi koji iz udobne građanske pozicije promatraju kako ih preosjetljivost vuče na dno dok stvaraju veliku umjetnost. Od Elvisa do Amy, od Jima Morrisona do Chrisa Cornella, povijest pop kulture posuta je spomenicima onih koji su vodili i nerijetko gubili bitke s vlastitim demonima, a barem na jednoj razini sličan zaključak vrijedi i za umjetnost u cjelini. Što se glazbe tiče, fenomen autodestrukcije najintenzivnije se manifestirao u osvit 1970-ih ili nešto ranije, formiranjem famoznog Kluba 27.

Kada se u srpnju 1969. gitarist Stonesa Brian Jones utopio u bazenu, bila je to tek kulminacija njegove polagane propasti, potpomognute samouništavajućim navikama. Bilo mu je dvadeset sedam, a u istom životnom razdoblju, u razmaku od dva tjedna, u jesen 1970, otišli su Hendrix i Janis Joplin, oboje plativši fatalni danak vlastitoj ovisnosti. U ljeto iduće godine Jim Morrison pod nerazjašnjenim je okolnostima skončao u nekoj pariškoj kadi i sahranjen na groblju Père-Lachaise, uz Chopina, Édith Piaf, Balzaca i druge velikane.

U narednim godinama mit o autodestruktivnoj rock zvijezdi nadograđivat će se svježim poglavljima, a čak i oni koji su uspjeli nadvladati osobne krize i doživjeti neke ozbiljnije godine, poput Davida Bowieja, Johnnyja Casha ili Shanea McGowana, nikada se nisu štedjeli – upravo suprotno.

Ideja da su patnja i stvaralački čin neraskidivo povezani stara je gotovo koliko i sama umjetnost. Iz tog korijena proizlazi vječni – ali nipošto bezopasan – društveni stereotip o „izmučenom umjetniku“ koji je, pritisnut nepodnošljivim emotivnim teretom, jednostavno primoran stvarati kako bi preživio vlastitu bol. Istina, glazbena karijera donosi ogroman pritisak i stalnu strepnju od neuspjeha. To se najviše osjeti kod iznimno talentiranih pojedinaca čija urođena osjećajnost teško podnosi zahtjeve tako kompetitivnog okruženja. U tom smislu, „rokera“ je bilo i mnogo prije rock and rolla. Recimo, Modest Petrovič Musorgski (čije su Slike s izložbe završile u rukama prog rock grupe Emerson, Lake & Palmer) utjelovio je arhetip izmučenog genija i ovisnika u totalnom sudaru s društvenim konvencijama. Iz drugih područja ovome društvu pripadaju Rimbaud, Bukowski, Van Gogh i Hemingway – svi su oni utjelovili duh rock zvijezda mnogo prije negoli je taj pojam izmišljen.

Goran Bare ostaje jedan od posljednjih autentičnih izdanaka onog „prokletog“ niza koji je obilježio našu kulturu, premda je njegova nedavna makarska opomena posve demolirala svaki romantični ukras koji je neodvojiv od mita o rokerskoj autodestrukciji. Stvar je ogoljena do srži. U suvremenoj industriji zabave koja svoje „štićenike“ melje bez pardona ne pitajući ih za zdravlje, povlačenje u tišinu radi pukog opstanka postaje ultimativna poruka. Umjetnost uvijek sadrži dvostruku moć: može nas iscijeliti, ali katkada i uništiti. Zato je ponekad najveća pobjeda nad njezinim destruktivnim impulsima – jednostavno odabrati život. Možda Young nije bio u pravu.