Dijalog svjetla

Krajem kolovoza otvorena je u Staroj gradskoj vijećnici u Splitu izložba Sub specie lucis, koja se doima najposjećenijom izložbom ovoljetne sezone, a možda i cijele 2026. godine u Splitu. Stotine ljudi koji su prisustvovali otvorenju predstavljaju rijetkost koja upozorava na potrebu sveobuhvatnog razvoja likovne publike i jačanja svijesti o važnosti likovnosti i umjetnosti općenito. Izložbu je prema vlastitom konceptu osmislio Joško Belamarić, povezujući njome slikarstvo Emanuela Vidovića i Zvonimira Mihanovića. Podsjetimo, nedavna pandemija koronavirusa pokazala je kako same STEM discipline ne mogu nahraniti čovjekov duh i ljekovito djelovati na njegovu dušu, pogotovo ne u tako ograničenim uvjetima života. Posjećenost izložbe Emanuela Vidovića i Zvonimira Mihanovića, s druge strane, ukazuje na činjenicu da radovi ovih dvaju hrvatskih umjetnika svojim gledateljima pružaju upravo onu vrstu duhovnog iskustva svojstvenog isključivo umjetnosti.

Mediteranski motivi obilježavaju Mihanovićev hiperrealistički opus

Postav sučeljava različite slikarske poetike Vidovića i Mihanovića

Sam naziv izložbe parafraza je Spinozina izraza sub specie aeternitatis, čime se pozornost s motiva Vidovićevih i Mihanovićevih slika usmjerava na svjetlo i njegovu ulogu u oblikovanju njihovih prizora. Već na prvi pogled, „pod vidom svjetlosti“, kako sugerira naslov, među dvojicom slikara moguće je uočiti razlike. Vidović svoje slike oblikuje odsustvom ili prikrivanjem svjetla, njegovom prigušenošću sunčevim kretanjem, izmaglicom ili gustom maglom, dok je kod Mihanovića svjetlo ljetno, podnevno, ono koje prizoru daje jasnoću, čistoću i sjaj. Ni Vidović ni Mihanović ne prikazuju savršena mjesta i savršene građevine, ali ih svojom likovnošću neizravno uljepšavaju. Vidović to čini stilskom heterogenošću, od plenerizma, verizma i divizionizma do gotovo ekspresionizma, što je detaljno analizirao Igor Zidić. Mihanović je, pak, dosljedan u svojem hiperrealizmu – redovito se bavi tradicionalnim motivima: morem, barkama i malim primorskim mjestima te se, ako ne stilski, onda tematski nastavlja na Vidovićeve vedute nastale sto godina
ranije.

Za razliku od Vidovića, čije je slikarstvo prilično analizirano i kontekstualizirano unutar hrvatske povijesti umjetnosti, Mihanovićev opus dosad nije sustavno istraživan. Dio razloga leži u činjenici da Mihanović desetljećima nije izlagao u Hrvatskoj. Nije stoga čudno da je njegova umjetnost posebno dobro prihvaćena u Sjedinjenim Američkim Državama – povijesnom ishodištu hiperrealističnog slikarstva 1960-ih godina. U Europi, s druge strane, povijesni hiperrealizam nije bio toliko zastupljen. Među izložbama hiperrealizma u Europi ističu se dvije relativno nedavne: ona u bečkom Mumoku 2010, odnosno 2011. godine, i izložba u Nacionalnom muzeju Thyssen-Bornemisza 2013. godine u Madridu. Unatoč tome, u Hrvatskoj su radovi naših hiperrealističnih slikara doživjeli svoje kritičke i monografske analize. Zoran Homen prije dvadeset godina u Likovnoj galeriji Križevci organizirao je izložbu šesnaest hrvatskih hiperrealista. Osim navedene izložbe, među najvažnijim analizama hiperrealizma kod nas izdvaja se izložba autorica Martine Munivrana i Ane Škegro iz 2018. godine u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, s radovima Jadranke Fatur te autora mlađe i srednje generacije.

Od novijih hrvatskih hiperrealista izdvaja se i petrinjski akademski slikar i sveučilišni profesor umjetnosti Davor Žilić.

Prilikom kontekstualizacije hiperrealizma u nacionalnoj povijesti umjetnosti točno je da ovaj stil ne prevladava, ali spomenute izložbe pokazuju kako bi bilo pogrešno zanemariti ga. Upravo se u tom kontekstu ističe Mihanovićevo stvaralaštvo, čiji su se izraz i motivi snažno profilirali na hrvatskoj likovnoj sceni, a sam je umjetnik postao jedan od najviše imitiranih hrvatskih slikara, kako je svojedobno istaknuo i Josip Belamarić, autor aktualne splitske izložbe.

Organizatori izložbe priznaju da su Vidović i Mihanović „u mnogočemu“ ili „na prvi pogled“ nespojivi. To, međutim, ukazuje na ambiciju Muzeja grada Splita da se uhvati ukoštac s proučavanjem kanona, uspoređujući historizirane hrvatske umjetnike s živućim umjetnicima. Tom su projektu dali radni naslov Dijalog na Pjaci, a aktualna izložba prva je od nekoliko planiranih. U sklopu projekta zasad su najavljene dvije izložbe: prva Dalibora Stošića i Jurja Plančića, a druga Kažimira Hraste i Marina Tartaglie. Ideja je izazovna i rizična, ali i demokratična i inkluzivna. Omogućava svježim očima i novim pristupima ponovno analiziranje opusa velikana hrvatske umjetnosti. Osim toga, iako ta tema nije u središtu projekta, planirani dijalozi ponovno upućuju i na pitanje našeg izraza u likovnim umjetnostima. Elementi toga izraza zasigurno su i mediteranski motivi prisutni u djelima Emanuela Vidovića i Zvonimira
Miha­novića.