Bolje nije moglo

Zastor se diže. Leđima se okrenuti chorus line sedmero glumaca kroz tišinu povija, okreće i pretvara u usporene, zaboravljive, drhtave, nagluhe i čangrizave stanare Kerempušleca – utočišta za ostarjele Kerempuhove glumce. Sudeći po scenografiji Irene Kraljić i kostimima Ane Roko, njihov dom iz 2056. dočarava budućnost: među zidovima nalik nuklearnom skloništu ili kontejneru nalazi se pomalo kičasta starudija, obilje dezena i tekstura nad kojim dominiraju glumci, odjeveni kao spoj ljudi koje više nije briga što nose i koji se kroz odjeću grčevito drže uzbudljivijih vremena, a sve u kućnom ogrtaču i pidžami. Glumci Mia Anočić-Valentić, Ines Bojanić, Josip Brakus, Tomislav Dunđer, Domagoj Ivanković, Lav Novosel i Luka Petrušić tumače sami sebe, a društvo im prave portreti „pokojnih“ članova ansambla. Kerempušlec vodi retrofuturistički stilizirana njegovateljica Anita (Matić Delić), ujedno njihova najveća kritičarka.

Izuzmemo li redateljski potpis u obliku poluproizvedenih mizanscena, Kerempuh ima solidnu, granično trivijalnu, ali nedvojbeno zabavnu predstavu lokalnog kolorita koja se obraća svojim ljudima. Poziva ih ne toliko na kritičke sudove, koliko na zajedništvo, uz pjesme koje će na ovim prostorima nešto značiti i za pedeset godina. Tako uz pjesme Buona sera, signorina, Born to Be Wild i prepjev I Will Survive, koje su dio i drugih produkcija Gedeonove song-drame, slušamo red Majki, Parnog valjka i Indexa, red Chopina, Divljih jagoda i Daleke obale te red Josipe Lisac, Doris Dragović i Balaševića. Publika rado prihvaća zapjevati Ruzinavi brod ili To, dok interpolacije kanonskih tekstova poput Vagonaša ili monologa barunice Castelli uz bok fragmentima regionalne pop-kulture „nižeg“ registra – kultnih filmova, televizije ili bivših Kerempuhovih predstava – proizvode komičan, metateatarski efekt.

Izvođači dolaze do izražaja, dajući kontinuitet i gotovo trivijalnu lakoću onome što nije zadatak za svaki ansambl / Snimila Ines Novković

Karakterna razrada dramskih lica zapinje između pripovjednih stereotipa i osobnih sklonosti, što nije uvijek sretan spoj, ali ansambl održava dobar omjer komičnih efekata te demonstrira izvođačke sposobnosti i senzibilitete na visokoj razini, posebno na najdelikatnijim mjestima glazbeno-scenskih djela, na granici pjevanja i scenskog govora. Uz glazbeno vodstvo i aranžmane Ante Gele, izvođači dolaze do izražaja, dajući kontinuitet i gotovo trivijalnu lakoću onome što nije zadatak za svaki ansambl, što odražava Kerempuhovu kvalitetu i snagu.

Ako nečije interpretacije treba izdvojiti, onda su to impresivno otvaranje s Mene ne zanima u izvedbi Mije Anočić-Valentić, ali i O jednoj mladosti kojoj Ines Bojanić daje posebno tragikomičnu notu, na rubu parodije, u koju ipak ne sklizne. U stopu ih slijede Tomislav Dunđer i Domagoj Ivanković, čiji su glasovi događaj: Dunđerov vokal oplemenjuje Buona sera, signorina, a Ivanković predvodi monumentalni vokalno-instrumentalni medley Steppenwolfa i Divljih jagoda. Interpretacije Josipa Brakusa i Luke Petrušića obogaćuje njihova interakcija s publikom i stilske metamorfoze unutar aranžmana (poput reggae Indexa), dok Lav Novosel izvedbom Marim ja na klaviru zaokružuje toplu, intimnu i nostalgičnu atmosferu propitivanja za čime žalimo.

Poneki površni gegovi po ključu „što vulgarnije to smješnije“ spadaju u najjeftiniji oblik humora kojim je šteta podilaziti publici; od prostota bez konteksta duhovitije je što je Josip odbio umrijeti dok Hajduk ne zauzme mjesto prvaka, Detelić-joint, naslovnica novina na kojoj ni nakon 30 godina Zagreb nije obnovljen od potresa ili poštapalica „i nisu vas primili?“ za njegovateljicu koja nije „upala“ na glumačku akademiju. Anitini pokušaji pripadanja glumačkoj ekipi dok ih tlači tjelovježbom, hranom i vrtićkim kreativnim angažmanom nadilaze trivijalnost ukazujući na napetost između glumca i kanona te potičući preispitivanje onoga što smatramo „ispravnom“ interpretacijom. Anitina barunica Castelli možda pogrešno naglašava Leoneovo ime, ali to ne čini njezinu interpretaciju bezvrijednom; naprotiv, sada zamišljamo i takvu barunicu.

Preklapanje Balaševićevih stihova i Shakespeareovih fragmenata posebno je dojmljivo finale Dolenčićeve predstave. Bolje nije moglo: ono uspostavlja Balaševića kao popkulturnog „panonskog“ Shakespearea, prožetog iskonskom ozbiljnošću glumaca koji postaju Julije, Henrici, Macbethovi, Hamleti, Rikardi i Jacquesovi, govoreći o smrti, životu i kajanju. Ipak, predstava završava lakšim notama i praktičnijim zaključcima, uz Ja ću preživjeti / To.