Boemska bajka o umjetniku i njegovoj izgubljenoj muzi

Još dok prelijećemo kratku najavu, a pogotovo dok pokrećemo trailer kostimirane dramedije Električni poljubac (La Vénus électrique / The Electric Kiss, 2026) Pierrea Salvadorija, francuskog sineasta srednjeg naraštaja, proći će nas impuls da bi nam se taj nostalgičan i nevin mali film morao svidjeti, da bismo baš voljeli da bude tako. No predmetnom ostvarenju presudit će naposljetku razina filmske „načitanosti“, tj. zahtjevnosti gledatelja. Ovisno o tome što svatko od nas smatra uspjelom umjetnošću, percipirat ćemo pogledano ili kao boemsku bajku, snimljenu bez pretenzija, no ipak sa stanovitom težinom, ili pak kao saharinsku zbrku lišenu adekvatne razrade pa i suštine. Kontekstualiziranje unutarfilmskih zbivanja bez sumnje je zavodljivo. Salvadori, poznat po romantičnim komedijama, svojim nas jedanaestim naslovom odbacuje u pariške lude dvadesete i opija belle époque estetikom. Specifičan povijesni period autor dočarava živopisnim eksterijerima i interijerima, neodoljivom cirkuskom scenografijom, kao i pokojim zgodnim kadrom pariških fasada, kaldrma i umjetničke četvrti.

Salvadori, poznat po romantičnim komedijama, svojim nas jedanaestim naslovom odbacuje u pariške lude dvadesete i opija belle époque estetikom

Čini to i prikazom eklektično raskošnog doma cijenjenog, ali tragičnim gubitkom unesrećenog umjetnika, čije privatne nevolje i pokreću fabulu. Inscenacija je slikovničasta, glumci sa svojim gestama i dikcijom divni; francuska škola glume spasila je mnoge škriputave scenarije, ta kolike smo osrednje komedije s guštom odgledali samo zbog glumačkog umijeća i karizme! Kao ansambl međutim troje glumaca slabije funkcioniraju, kemije koja bi trebala zakuhati zaplet jedva da ima. Pa tako usprkos efektnoj vizualnosti, usprkos darovitosti i neospornom trudu glumaca rezultat nije narativna protočnost, nije organska cjelovitost, nego svojevrstan nesklad pa i značenjska praznina.

A što je s pričom? Ona ekvilibrira, ne osobito vješto, na čvorištu romantične komedije, socijalne drame i slapsticka. Fabularna dinamika ove ustvari veoma jednostavne pripovijesti proizlazi iz slučajnog susreta dvoje ljudi različitih društvenih ishodišta koji će, magnetično privučeni jedno drugim, unatoč inhibicijama, unatoč ovozemaljskim kao i „onostranim“ preprekama ostvariti neki vid nekonvencionalnog odnosa. Prije no što će upoznati umjetnika Antoinea (Pio Marmaï), Suzanne (Anaïs Demoustier) je zaraðivala sitan novac bizarnom cirkuskom točkom; priključenu na struju ceremonijal-majstor nudio bi je muškarcima u publici koje bi vabio da se ohrabre na poljubac pod naponom. Siromašna performerica u život glasovitog slikara stupa kada se on, očajan nakon smrti supruge Irène (Vimala Pons), oda alkoholu pa poðe u musavo predgraðe kako bi uz pomoć vidovnjakinje tražio oprost od voljene pokojnice. No, u njezinoj cirkuskoj kućici zatječe Suzanne u sitnoj krađi i zamijeni je za spiritistički medij. Preklinje je da održe seansu na kojoj uspostavljaju, bar kako se njemu čini, kontakt s preminulom ženom. On taj „uspjeh“ izdašno honorira pa odmah pada dogovor za novi sastanak, ovaj put u njegovoj kući. Ondje će njihova buncanja čuti Antoineov galerist Armand (Gilles Lellouche) zgrožen što neka sumnjiva djevojka besramno iskorištava njegova prijatelja, da bi ubrzo uvidio kako mu ta farsa krijepi duh i vraća vitalitet. Uvjerivši Suzanne da se nastavi viđati s Antoineom, obasipa je uspomenama na Irène kako bi njezin „nastup“ bio što autentičniji. Plan je dobar, no ne bez komplikacija – „spiritistica“ se sve snažnije veže za svog „klijenta“, pa nesretnicu čije je dnevnike u međuvremenu iščitala počinje doživljavati konkurencijom.

Do ove šašavo tugaljive priče Salvadorija je doveo glumački angažman u Planetariju (Planetarium, 2016), također kostimiranom filmu gdje je spiritizam provodni motiv, a potpisuje ga francuska redateljica Rebecca Zlotowski. Tadašnja uloga udovca koji komunicira s mrtvom suprugom nadahnut će ga koju godinu kasnije za vlastiti film. Električni poljubac načelno je dopadljiv, no opterećen teškoćama i viškovima, primjerice, flashbackovi u Antoineov život s Irène nisu najsretnije riješeni pa ih spontano otpisujemo kao suvišne, a oni su razlog što film umara pretjeranom minutažom. Zanimljivo je da se festival u Cannesu posljednjih nekoliko godina otvara upravo takvim, lepršavim i slabo pamtljivim nacionalnim ostvarajima bez veće umjetničke vrijednosti. Iznimka je Annette (2021), megalomanski, ali doista osebujan mjuzikl Leosa Caraxa.

Kritika Salvadorijevoj gorko-slatkoj storiji o umjetniku i njegovoj izgubljenoj muzi nije nimalo sklona; ništa tragično, ovaj film, rekla bih, nije ni rađen s velikim očekivanjima pa moguće ni s nadom u ponovljena gledanja. No, pokazalo se da mu i za jednokratni gledateljski užitak nedostaje štofa, ili bar ono je ne sais quoi. Šteta sjajnih i raspoloženih glumaca koji povjereni im predložak, kaotičan i suhonjav, nisu uspjeli do kraja prokrviti.