Adijeva oda atičkoj vazi

Istina i umjetnost. Malo je ljudi danas koji bi se usudili napisati knjigu takva naslova. Otkako je Nietzsche svijetu obznanio da ne postoje činjenice, samo tumačenja, naša se zapadna civilizacija vrti u krugovima, ne vjerujući svećenicima, niti prorocima, a kamoli pojedincima koji iza sebe imaju znanstvene karijere. Ne čudi me da je upravo Vladimir P. Goss (nekoć Gvozdanović) imao potrebu napisati takvu knjigu. Nakon što si desetljećima bio povjesničar umjetnosti, predavao na sveučilištima u SAD-u i Izraelu, postao professor emeritus (Sveučilište u Rijeci), pisao znanstvene i stručne knjige i studije, dodao tome desetak romana, pa se još okušao i kao ratni dopisnik i slikar, tada ne možeš odoljeti iskušenju da se dotakneš misterije stvaranja, onog božanskog, utjelovljenog u ljudskom umu i ruci.

Izd. Centar za kulturu Čazma, Zagreb, 2026.

Teško je i lako pisati o Adijevoj knjizi (tako autora zovu prijatelji i kolege). S jedne strane bilo bi lako odgurnuti je kao još jedan (uzaludan i usamljen) pokušaj da uvjerimo čitatelja kako istina postoji i skriva se u umjetničkom djelu. Štoviše, kako je upravo umjetničko djelo odraz one prave, „više“ istine koja nadilazi pojavnu stvarnost. Rijetki su se teoretičari umjetnosti odvažili na takvo što, a oni koji jesu, kao Hans Sedlmayer, ili su okaljani istočnim grijehom 20. stoljeća ili su nagrađeni podsmijehom. Bliži nam je Oswald Spengler i začarani krug rasta i propadanja kultura, nego uvjerenje da je lijepo dostojno boga, kako je početkom 2. stoljeća pisao Pliniije Mlađi tražeći od prijatelja da mu iz Grčke pošalje jednu posebno lijepu skulpturu Zeusa (Jupitera). Lijepo kao božanska kategorija, o čemu piše Longin (O uzvišenom), koji je i u antici i kasnije u srednjem vijeku imao veliki autoritet, postupno je nestajalo, da bi naposljetku bilo pokopano, zajedno s bogovima, u blatu vojničkih rovova i iskustvu koncentracijskih logora. Ostali su Pusta zemlja (Wasteland) T. S. Eliota i Bijeli kvadrat na bijeloj podlozi Kazimira Maljeviča. Naposljetku su stigli pisoari i izmet, poderana platna i raspelo u umjetnikovu urinu. O tempora, o mores.

Istovremeno, teško je pisati o knjizi prebogatoj iskustvima i znanjima koje je autor stekao tijekom svoga bavljenja umjetnošću, karijere koja traje dulje od pola stoljeća. U tih pola stoljeća bilo je mnogo knjiga, ideja i sinteza koje su do danas ostale dragocjeni doprinosi hrvatskoj povijesti umjetnosti, od starohrvatske arhitekture do prepoznavanja simboličkih vrijednosti u topografiji prostora, u čemu je Adi otišao korak dalje od ostalih kolega. Njegova posljednja knjiga, svojevrsna je kronika osobne potrage – za kamenom mudrosti, Svetim Gralom ili samo pažljivim čitateljem. Adi je odveć iskusan da bi nas pokušao uvjeriti u neku kanonsku istinu, koja stane unutar korica jedne knjige. Sjećate li se scene iz filma Društvo mrtvih pjesnika, kada mladi profesor na zamjeni pri prvom susretu kaže učenicima da istrgnu početnu stranicu iz dotad neprikosnovenog udžbenika, s definicijom poezije i kriterijima prema kojima je mjerimo? Na istom tragu, knjiga Istina i umjetnost ne nudi definicije, nego autorova razmišljanja, upućena u prvome redu samomu sebi, podsjećajući nas koliko su nam takva razmišljanja – kada su plod dugog i plodnog životnog iskustva – danas potrebna.

Ne slučajno, jedan od ključnih (literarnih) uzora koji vodi autora u njegovoj potrazi jest pjesma Johna Keatsa, oda posvećena grčkoj (atičkoj) urni, s poznatim stihovima: „Beauty is Truth, Truth Beauty – that is all / Ye know on earth, and all ye need to know.“ Keatsov prikaz slikarija na staroj vazi, njegova opčinjenost nestalim svijetom i opis nalik Homerovu opisu Ahilova štita u Ilijadi daju autoru povoda da govori o čudesnoj metamorfozi iz riječi u sliku, te ponovno iz slike u riječ. To je čarobni trokut unutar kojeg se događa čudo stvaranja i razumijevanja, nastaje umjetnost, ali i naš doživljaj svijeta. Je li ta pjesma ona odlučujuća iskra koja je vodila Adija Gossa još od vremena studija povijesti umjetnosti i anglistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ili nju treba tražiti u davnom posjetu izložbi grupe Exat s majkom Senom, poznatom povjesničarkom umjetnosti, ili, pak, u nekom trećem doživljaju, nije toliko važno. Važno je da je ta iskra potaknula potragu koja je naposljetku dovela do ove knjige, sedamdeset godina kasnije.

Sedamdeset godina mudriji, sedamdeset godina iskusniji, Adi ima pravo na ovu knjigu i ima pravo na svoju istinu. Njegova je knjiga plod sjećanja i razmišljanja, kao što to jesu knjige nastale iz istinski humanističkih pobuda i ideala. Ona je i primjer čuđenja koje ne prolazi, oduševljenja koje se ne gasi, upornosti koja odolijeva vremenu. Upravo je zbog toga tako važna za „trezveno promatranje umjetničke produkcije u vremenima kada se ova podaje brojnim lažnim i pristranim tumačenjima u svijetu koji (nezadrživo?) grabi prema novim i zastrašujućim jednoumljima“.