Životopisi svetoga Franje

Sveti Franjo u svojoj se skromnosti smatrao „neznalicom i neukim čovjekom“, dapače „nevrijednim i neznatnim“, a ipak se oko njega tijekom povijesti oblikovala nepregledna hagiografska literatura. Ni o jednome drugome svecu nije napisano toliko životopisa (često s poprilično različitim prikazima života!) niti je pitanje o njegovu „pravome liku i djelu“ zaokupljalo tolike ljude različitih profila, kao što to slučaj s Asiškim Siromahom.

Samo dvije godine poslije smrti Franje iz Asiza, 1228, papa Grgur IX., nekadašnji kardinal Hugolin i prijatelj velikoga Asižanina, proglasio ga je svetim i ujedno je naložio, sukladno onovremenim običajima, da se sastavi službeni Franjin životopis. Tog posla prihvatio se fra Toma Čelanski, jedan od svjedoka Franjina života, i već sljedeće godine (1229) dovršio svoje djelo danas poznato kao Prvi životopis svetoga Franje. Fra Toma životopis oblikuje po modelu tada popularnih svetačkih životopisa kojima je svrha bila istaknuti važnost svečeva primjera. Uz fra Tomin životopis već u tim prvim vremenima postojanja Franjevačkoga reda nastajali su i drugi tekstovi, više ili manje ovisni o fra Tominu djelu, kao što je životopis iz pera fra Julijana Špajerskog ili Legenda svetoga Franje u stihu koju je sastavio svećenik Henrik Avranški, a nastaju i tekstovi prilagođeni uporabi u redovničkome koru.

Izd. Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca, 2013.

Izd. Alfa, Zagreb i Vijeće Franjevačkih zajednica u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, 2009.

Izd. Arcarius, Zagreb, 2022.
Prevela Zrinka Dragun

Izd. Franjevački provincijalat, 1972. Preveo Domagoj Šimunović

Izd. Hrvatsko književno društvo Sv. Jeronima, Zagreb, 1995.

Izd. Verbum, Split, 2015.
Preveo Damjan Damjanović

Nepunih dvadesetak godina poslije Franjine smrti, 1244, generalni ministar Reda fra Krescencije iz Iesija zatražio je od svih fratara koji su poznavali svetoga Franju da dostave svoja svjedočenja o njegovu životu. Među njima se ističu sjećanja „trojice Franjinih drugova“, fra Leona, fra Rufina i fra Anđela, i izvješće anonimnoga autora koje sadrži sjećanja Asižana na život svojega sugrađanina. Na temelju pristiglih materijala fra Toma Čelanski sastavlja Drugi životopis svetoga Franje, koji je trebao poslužiti ne kao zamjena za prvi, nego kao njegova dopuna, posebno u prikazu njegovih mladenačkih godina.

Upravo u to vrijeme u Franjevačkome redu zaoštravaju se već otprije postojeće nesuglasice oko nekih unutarnjih pitanja, a njima su doprinosile i pomalo različite slike svetoga Franje u životopisima. Stoga je generalni kapitul Reda 1260. odlučio da treba sastaviti nov i cjelovit Franjin životopis, što je uskoro učinio sam generalni ministar fra Bonaventura Banjoređijski koji je sastavio dva djela: Veći životopis svetoga Franje i Manji životopis svetoga Franje. U Bonaventurinu djelu Franjo je ocrtan kroz teološki koncept, naglašava se njegova profetičko-eshatološka uloga, a izrazito je primjetna određena „dehistoricizacija“ njegove osobe. Godine 1266. novi generalni kapitul donosi potpuno iznenađujuću odluku: fra Bonaventurini životopisi postaju službeni, a svi drugi se moraju potpuno ukloniti! Jesu li razlozi ove odluke u pokušaju smanjenja unutarnjih napetosti oko „ispravne slike svetoga Franje“ ili su sasvim praktične naravi (novi tekstovi bi se upisali na stare pergamene), do danas ostaje nejasno. Zbirka različitih svjedočanstava o svetome Franji koju je bio prikupio fra Krescencije ipak je ostala sačuvana i imat će važnu ulogu u kasnijim vremenima.

Tekstovi sljedećega stoljeća pokazuju nove tendencije u prikazu Franjina lika. Velebne Zgode blaženoga Franje i njegovih drugova u potpunosti su usmjerene ideji da se Franjo pokaže kao „alter Christus“, čovjek potpuno suobličen Kristu. Tada nastaju i znameniti Cvjetići svetoga Franje, idealizirani (dapače, utopijski) prikaz pojedinih događaja Franjina života te prvotne jednostavnosti i stege franjevačke zajednice.  

Suvremeno zanimanje, počevši od 19. stoljeća, utemeljeno na povijesno-kritičkome pristupu, na neki način oponaša onodobnu teološku „potragu za povijesnim Isusom“ tražeći u ovome slučaju „povijesnoga Franju“. Za francuskoga (protestantskoga!) franciskanologa Paula Sabatiera takav Franjo je skriven u onim neslužbenim spisima, dok fra Michael Bihl zastupa suprotno stajalište. Na njemačkome govornome području 1826. Joseph von Görres objavljuje djelo Sveti Franjo Asiški: Trubadur, a Karl von Hase 1856. Franjo Asiški: Prikaz sveca. Na francuskome govornome području Ernest Renan 1884. objavljuje djelo Franjo Asiški, a deset godina poslije već spomenuti Paul Sabatier Život svetoga Franje Asiškoga. 

Ni u prošlome stoljeću ne jenjava pisanje Franjinih životopisa. Trojica poznatih obraćenika na katoličku vjeru ostavili su nam suvremene književne životopise, ujedno dostupne i u hrvatskim prijevodima. Engleski književnik, filozof i publicist Gilbert Keith Chesterton 1923. izdaje djelo Sveti Franjo Asiški (hrvatski prijevod, posvećen uspomeni fra Stjepana Sorića, franjevca trećoredca glagoljaša, izdao je 2000. splitski Laus). Danski knjiþevnik Jens Johannes J¸rgensen, èiji su i þivot i knjiþevno stvaralaðtvo usko povezani s osobom svetoga Franje, piðe 1912. svoga Svetoga Franju Asiškoga (hrvatski prijevod objelodanjen je najprije u Rijeci 1919, a potom u ediciji Brat Franjo u Zagrebu 2000). Francuski književnik američkoga podrijetla Julien Green 1983. objavljuje Brata Franju (na hrvatskome se može čitati u izdanju zagrebačke edicije Brat Franjo iz 2004). O svetome Franji piše se i izvan „katoličkih okvira“, a zacijelo je najpoznatije takvo djelo Franjo Asiški njemačkoga književnika i nobelovca Hermanna Hessea iz 1904. (hrvatski prijevod objavila je izdavačka kuća Alfa 2009).

Hrvatskome su čitatelju dostupni mnogi suvremeni životopisi Asiškoga Siromaha, a zahvaljujući prijevodu Franjevačkih izvora koji je 2012. priredilo Vijeće franjevačkih zajednica Hrvatske i Bosne i Hercegovine, na jednome su mjestu dostupni i svi stari životopisi. Preostaje, stoga, još reći ponešto o djelima nekolicine hrvatskih autora.

Na prvome mjestu u ovome nizu treba spomenuti riječi Tome Arhiđakona koji u kronici Historia Salonitana, kao očevidac, donosi osobno svjedočanstvo o propovijedanju svetoga Franje u Bologni. Velikoga Asižanina spominje i otac hrvatske književnosti Marko Marulić, a svoje stihove posvećuju mu brojni pjesnici (svi oni sabrani su u monumentalnoj antologiji Hvaljen budi, Gospodine moj: Sveti Franjo u hrvatskome pjesništvu iz 2009).  

Izidor Kršnjavi piše dva povijesna romana: u prvome (Božji vitez) opisuje Franjin mladenački život, a u drugome (Božji sirotan) otkriva Franjin svetački lik. Povodom 750. obljetnice smrti svetoga Franje (1976) franjevac konventualac fra Ivon Ćok pod pseudonimom Yves Ivonides objavio je do danas nenadmašeno djelo na hrvatskome jeziku Vječni zaljubljenik: Poruka svetoga Franje Asiškoga braći i suvremenom svijetu. Ovaj suvremeni hrvatski životopis bio je i ostao nezaobilazno štivo svima koji su na našim prostorima upoznavali Asiškoga Siromaha. Budući da je ovaj kratki prikaz „hrvatske franjevačke hagiografije“ započeo izvješćem Tome Arhiđakona o Franji u Bologni, bit će i završen spomenom povijesnoga romana u obliku izvorne srednjovjekovne kronike Mirotvorac u Bologni fra Bernardina Škunce iz 2008.

Životopisi svetoga Franje, bez obzira na to jesu li nastali u prvim vremenima franjevačke povijesti ili su nastali iz pera suvremenih pisaca, i danas plijene pažnju i pronalaze svoje čitatelje. Sve će to biti poticaj ne samo za njihovo iščitavanje nego i za nove pokušaje, kako u svijetu tako i kod nas koji se, ne bez razloga, smatramo „najfranjevačkijim narodom“.