Žena u uzletu i žena u nastajanju

Kutijica od školjki prvi je roman Nade Gašić izvan njezine Zagrebačke tetralogije (Mirna ulica, drvored, 2007; Voda, paučina, 2010; Devet života gospođe Adele, 2020; Četiri plamena, led, 2024), ne uzimajući u obzir, iz razumljivih razloga, zbirku priča Posljednje što su vidjele (2022). I kritičari i publika već su nakon prvih romana shvatili da je Zagreb ovoj autorici snažna inspiracija i intrigantna tema, da pomno i inteligentno istražuje prošlost i sadašnjost grada, da poznaje i razumije ljude koji u njemu žive, bore se i umiru, te da je sav taj složeni svijet sposobna svojim književnim umijećem približiti čitatelju.

 Izd. Sandorf, Zagreb, 2025.

Nešto se novo, optimističnije u autoričinu petom romanu vidi, već i zbog činjenice da je nestao kriminalistički okvir koji je, bez obzira na to što se spisateljica nije kruto držala njegovih žanrovskih konvencija, ipak bacao pretamnu sjenu na romane tetralogije. Ali ovdje je najvažnije napomenuti – ponavljajući spisateljičinu konstataciju u povodu izlaska jednog njezina ranijeg romana – kako u njezinu opusu „Zagreb nije jedan od glavnih likova, Zagreb je glavni lik“. On to i dalje ostaje, ali u Kutijici od školjki stiže mu jak pandan – Trogir. Pripovjedač je sveznajući, u trećem licu, ali je roman ispripovijedan iz Tamaline perspektive. U žanrovskom smislu riječ je o romanu o odrastanju, s elementima ljubavne priče. Pripovijeda se o jednom ljetu u životu jedanaestogodišnje djevojčice iz Zagreba imenom Tamala (spoj riječi: ta mala), koja odlazi u Trogir na ljetovanje kod šjore Vice i sina joj Ive. S njom je doputovala majčina prijateljica Višnja, ljepotica udana za starijeg muškarca iz Vicina roda, koja će stupiti u skrivenu ali naslućenu ljubavnu vezu s Ivom.

Fabula romana zapravo je prilično oskudna: tog ljeta 1961. godine nije se dogodilo ništa značajno što bi odjeknulo u široj zajednici – pripovijeda se o običnim, svakodnevnim stvarima i nenadanim problemima: pripremama za ljetovanje, majčinu lomu noge, mukotrpnom putovanju vlakom do Rijeke, pa brodom do Splita i autobusom do Trogira, odlascima na kupanje, jednodnevnom izletu na Šoltu, gledanju filma Gradić Peyton u ljetnom kinu, večeri u restoranu s glazbom i plesom, natezanju s Višnjom hoće li se vratiti u Zagreb s ocem koji je došao po Tamalu i nju. Ali ako nije bilo velikih društvenih događaja, zbivali su se šokovi u Tamalinu unutarnjem svijetu.

Senzibilna djevojčica – brbljava, šutljiva, buntovna, svadljiva; biće koje smišlja jezive priče – iskušavala je granice slobode, prag društvenih zabrana koji se ne bi smio prijeći, promatrala je izbliza ljubavno zbližavanje Višnje i Ive, a i sama se zaljubila i postala ljubomorna („jedna žena u uzletu, druga u nastajanju“). Ta dramatična sinusoida ljubavne čežnje koja se proteže dobrim dijelom romana, prigušivana je i pritajena, ali zadržava pažnju čitatelja jer se čini kako bi svaki čas mogla eksplodirati. Kad joj je jednom Višnja prigovorila da je lagala optužujući Ivu, Tamala se ovako branila: „Moja učiteljica Carević Kristina rekla je pred svima da ja ne lažem nego maštam. Rekla je da ću biti književnik. Knji-žev-nik.“ Jednom je pak u ljutnji Ivu nazvala bitangom, istim izrazom kojim je častila Pečorina, protagonista Ljermontovljeva Junaka našeg doba. A tu je knjigu na proputovanju u Rijeci otuđila iz kućne biblioteke čovjeka koji je o knjigama govorio ovako: „Odaberi, čitaj večeras, ali knjigu sjutra ostavi, nemoj mi je ni slučajno uzeti. Odnijeti čovjeku knjigu iz njegova stana najgora je vrsta krađe koja postoji. Knjiga se može darovati, ali ne iz svoje biblioteke, to zapamti. I zapamti, čitaj sve, a mozak će, ako budeš pametna, odlučiti šta od toga valja, a šta ne. I još nešto zapamti: nikad ne čitaj pred ljudima. Lice čovjeka koji čita se mijenja i otkriva ono što ne bi htio.“

Kutijica od školjki, dar koji je kupila majci u Trogiru 1961. godine, metafora je za našu memoriju u koju s vremena na vrijeme pohranjujemo uspomene. Zanimljiva je „posveta“ koja stoji na početku romana: „Autorici za sedamdeset peti rođendan, srdačno, njena Tamala. Zagreb, 27. 10. 2025.“ Ovdje je naveden točan datum rođenja Nade Gašić; kako će se pokazati u završnom dijelu romana, koji je neka vrsta autorske interpretacije prethodno napisanog, Tamala je zapravo mala izmaštana dvojnica svoje autorice. Napisao sam u uvodnom dijelu teksta da je ovaj put Trogir jak pandan Zagrebu, jer mu autorica pristupa s jednako velikom pomnjom, osobito kad je riječ o njegovoj jezičnoj dimenziji. Evo zato dijela spisateljičina objašnjenja prilagodbe trogirskog vernakulara u romanu:

„Dio ispričanog zaista se odvijao u Trogiru. Tamala je bila svjesna drugačijeg govora, dijalekta, lako ga je naučila razumijevati, donekle i govoriti, premda ono što je slušala i naučila ipak pripada iskustvu susreta furešta s lokalnim govorom, a ne stvarnom trogirskom govoru onog vremena. Ali, autorica zna, a to potvrđuju i znanstveni radovi o trogirskom govoru, da se onaj raskošni jezik, s onom razigranom izmjenom glasova, više u Trogiru ne govori, pa je zbog lakšeg kretanja kroz ovaj dio romana ponudila samo jasnu markaciju i distinkciju trogirskog govora, a to je njegova cakavica: na mjestu izgovora fonema č bilježi izgovoreno c, bilježi s umjesto š i obratno i bilježi z umjesto ž i obratno.“

Dobar roman, s puno svjetla i dobrih vibracija. Možda bi dobio na dinamici da ima nešto manje od 375 stranica.