William Shakespeare, Romeo i Julija, red. Lea Anastazija Fleger, Kazalište 21, Sisak, izvedba 11. rujna

U gradu koji je nakon potresa ostao bez svojih uobičajenih mjesta okupljanja i izvođenja svako otvaranje prostora za kazalište ima težinu koja nadilazi pojedinačnu predstavu. Stoga je obnovljena scena Kazališta 21 važnija od postavljenog naslova. Obnovljena scena ujedno je prilika da se napravi odvažniji iskorak, koji bi se s vremenom možda mogao prepoznati kao sisački kazališni potpis. S obzirom na to, postavljanje Romea i Julije škakljiv je izbor. Sa Shakespeareovom najpoznatijom ljubavnom tragedijom upoznati smo svi: kao kulturnom činjenicom, kao metaforom ljubavi, kao turističkim proizvodom, u bezbroj filmskih, kazališnih i drugih medijskih varijacija. Stoga svako novo uprizorenje ne može računati samo na snagu predloška, nužno ga je učiniti dovoljno svojim da ne ostane još jedna više ili manje uvriježena interpretacija klasika.

Juliju igra Tara Dorotić, dok je Romeo Igor Jurinić / Snimio Luka Dubroja

Sisačka predstava u režiji Lee Anastazije Flegar dopadljivo je osuvremenjena i na prvu nakrcana obrascima koje publika lako prepoznaje, ali tu snagu nema. Iako je najavljivala obračunavanje „s toksičnim narativima“ i izlazak iz „vlastitog balona“, čini se da se nije obračunala s vlastitim zabludama. Naime, u eri djecokracije, odnosno pedokracije ili filijarhata tvrditi da društvo „sustavno i hladnokrvno uništava svoju rođenu mladost“, a da starije generacije „drže ključeve moći, financija i društvenog statusa, ali su istovremeno slijepi i gluhi za potrebe, strahove i snove“ svojih nasljednika djeluje prilično komotno, ako ne naivno ili pak konformistički.

Starije generacije jesu odgajale mlađe podupirući sustav u kojem bešćutnost izrasta na mjestu empatije, ali to je daleko kompleksniji problem od crno-bijele polarizacije. Izvedbeno se naglašava Julijina mladost (premda to piše i u izvorniku), nema ni četrnaest ljeta, a već joj se traži ženika ne bi li se zbrinula i iz sigurnih ruku oca prešla u sigurne ruke supruga. Jer što bi žena uopće i trebala činiti osim da odobravajući kima glavicom? No zaboravljamo da četrnaest godina u Shakespeareovo vrijeme nije isto što i današnjih četrnaest, a Julija, ovdje je igra mlada Tara Dorotić, ni tada, kao ni sada, nije nemoćna kako se čini: ona dosljedno provodi svoju volju, makar to značilo da će ispiti otrov. Julijin je otac, u predstavi ga utjelovljuje Ivan Magud, prikazan kao nasilnik, uvjetujući joj da se mora udati za Parisa, „jer ju on želi dati svom prijatelju, a ako neće, nek se objesi, prosi ili što god drugo“. Majka se, gđa Capuleti, koju glumački interpretira Tena Jeić Gajski, naravno, priklanja
ocu.

Nasilje, društvene podjele, položaj žene, pritisak zajednice, javno prokazivanje nasilnika – sve su to teme koje predstava ističe i upisuje. No doima se da ih prisvaja kako bi zadovoljila uzuse trenutačne društvene aktualnosti. Kao da klasični tekst mora proći kroz filtar svih velikih tema o kojima javnost govori: nasilje mora biti jasno imenovano, nasilnik jasno obilježen, žrtva prepoznata i društvo pozvano na reakciju. Kao važan trenutak koji ipak nijansira ispravnost mladih izdvojila bih scenu u kojoj fra Lorenzo, također ga igra Ivan Magud, upozorava Romea, ovdje Igora Jurinića, da je do jučer plakao za drugom djevojkom zaklinjući se na vječnu ljubav.

Rekla bih i da predstava ima žanrovskih nevolja. Seksualne aluzije i jeftin humor dosta su naglašeni; dadilja Amande Prenkaj pojavljuje se s neizostavnom pljoskicom i uz brojne vulgarne šale, a prostak je i Mercuzio Andreja Bartula Jabuke, fra Ivanu (također Jabuka) i fra Lorenzu pripisuje se homoseksualizam, što bi valjda trebalo biti smiješno samo po sebi. Shakespeareov tekst nije puritanski, ali ako ovakvo pojačavanje služi samo da se provocira smijeh, teško je to opravdati kao ozbiljniji redateljski potez, osobito ako se želi govoriti o nasilju i tragičnim posljedicama nepromišljene mladosti. Također, smrt Romea i Julije događa se gotovo u prolazu, kao da je predstava požurila ondje gdje bi trebala zastati, nema stanke, nema vremena za emociju ni katarzu.

Predstava nije bez ideja i učinkovitih rješenja, primjerice dojmljiva je scena zaljubljivanja, kako zaljubljenost Romea i Julije raste, ruže sve brže dolijeću na scenu – jednostavan, igriv postupak dobro prenosi ritam njihova odnosa. Vizualno je poticajna, čemu pridonosi domišljena scenografija Ane Aleksandre Buković. Veliki zid s raspuklinom po sredini funkcionalan je, omogućuje promjene prostora, a istodobno sugerira društvene podjele i svijet u raspadu, razdvajajući Montecchije i Capuletije. U poveznici s potresom dobiva i dodatnu, lokalnu asocijaciju. No u toj pukotini pomalo i zapinje, između Shakespeareove tragedije i suvremenoga komentara.