Vječno blaženstvo

VJEČNO BLAŽENSTVO

(uz odlazak  s. Marije od Presvetog Srca)

U svitanje ljetnog dana

Kada utihnu grijeh i graja

Kada priroda i čovjek spava

Kada govori samo tišina

Bljesnuo je trenutak odlaska.

Zemlja je nijemo plakala…

Samo je galeb krikom

Tišinu poderao

A Lovreć kameni bolno

Zadrhtao.

Nebo je radosno klicalo

I otvaralo rajske dveri

Čula se harfa i pjesma pahuljastih anđela:

„Evo, dolazi najljepša

Zaručnica Njegova!“

Kroz prozračne čipkaste

Cvjetove

Kroz svilene rajske oblake

Plovila je duša sveta…

Pred licem Njegovim

Drhteći je stala

U duhu mlade djevojke

Suze izlijevala

Na grudi Njegove.

Na dlan joj je

Umjesto prstena

Srce svoje Presveto dao

A ona Njemu dugo žuđeni san

Viticom poetskih zagrljaja

Neraskidivi savez

Ovjenčala.

Utok svete duše

 u naručje

vječnog blaženstva.

SVETOST KRALJICE KATARINE

Kraljica i svetica

Supruga i patnica

Majka i žalosnica

Trećoredica.

Kraljuje ona stoljećima

U duhu koji ostavi

Bosanskim ženama

U vezovima i čipkama.

Sinovima i kćerima

Svoga ljubljenog kraljevstva.

Hranila ju molitva

Bistri potoci

I visoka planina

S koje sanja

Dobro svoga naroda.

U svetosti usnula

Na žrtveniku ljubavi

I oltaru domovine.

U zlatnoj trnovoj kruni

Svjetionik ljubavi.

MOLITVA ZAHVALE

Zahvaljujem Tebi Svevišnji

Za sve što si u mojoj nezahvalnosti trpio

Zahvaljujem na bdijenju uz moje

Rame uplakano

Koliko puteva sam htjela

Bez Tebe proći

A molila sam samo u tegobama.

Ono što si mi davao nisam vidjela,

Jedino križeve pod kojima sam padala

I Tvojom se milošću dizala

Ne sluteći da me oni oblikuju

I da dobivam više

Od svoje namisli

Zahvaljujem danas najprije na tegobama

I nevidljivim dobrima

Želim biti dostojna da Te spominjem

Jer me kroz žrtvu,

Poniznu voliš.

Zahvalna, koja nije znala

Zahvaliti se prije traženja.

 

KAKO ME LJUBAV
VODILA K TEBI

Kao djevojčica

Zaljubila sam se u cvijet

I mirisala ga dugo, dugo… u ugodi.

Potom je ljubav mijenjala svoje odabranike

Bijaše to potok pa rijeka pa more

Sve svoje snove položih u ljubavi ruke.

Silina čežnje dovede me do moje ljubavi.

Odmah smo se spojili u jedno,

Gdje smo uz rijeku, na mjesečini pronašli svoju zvijezdu.

Krenuli smo uz planinu ljubavi

Putevi su bili krivudavi, čas (ne)prohodni,
čas (bez)izlazni.

Odani jedno drugome, granjem izranjeni

U kapljama smo krvi koracali, opirući se

Tjeskobi ljubavi.

Prije osvajanja vrhunca

Otišao si putevima sunca.

Sama, ljubav prešam u sokove Riječi

odlažući bol za proći do vrha planine.

U naklonu pjesmi otkrih

Kako me ljubav dovela k Tebi

Kroz zamku zemaljske ljubavi.

VELEBNO ZRNO GORUŠIČINO

fra Didaku Buntiću

Orijaški snažan, dječački vispren

Kršem nošen, s vrhova planinskih gleda

Kako je lijepa, zgažena

Njegova Hercegovina

Dračom i kamenjem

Suzama i krvlju natopljena.

Volio ju je više od života,

Krasio ju je više od cvjetnih polja

Sve što je bliže smrti bila

Njemu su rasla krila

Za dati nebu hvalu

Za zemlju svoju gladnu

Jesti kamenje umjesto kruha

Raznijeti Riječi i duh

U kruh, u kruh, u kruh!

Vapaj je njegov Boga ganuo,

I žrtvu njegovu na grudi privinuo.

Svetac je sklopio oči

Na polju svoga poslanja.

I puk je jecajući znao

Da svet čovjek je otišao

I da će doći utjeha

I dan da mu se blaženom

Klanja.

 

NE VJERUJEM

pjesniku fra Ivanu Kramaru

 

Kažu mi da si umro

A ja ne vjerujem u to

Jer si ti rekao

Da ne vjerujem.

Živ si, življi od života

Pod platanom sjediš

Ogrnut bojama jesenjeg

Njegova lišća.

List po list rosni te miluje

A ti cijediš njihove boje

U krv pjesme svoje.

Zagledan u kameno more

Ćutiš Guču Goru

I strast prelijevanja planine

U more.

Kažu mi da si umro

A ja ne vjerujem

Čavlima zime zakovan si

za mene

Za vrijeme neprolaza

Za svaki dan iza tvoje smrti.

 ***

Mistične preobrazbe ljubavi, od zemaljske prema nebeskoj

Piše Darija Žilić

Marina Kljajo-Radić pjesnikinja je i književnica iz Bijelog Polja kraj Mostara, sveučilišna profesorica, autorica brojnih znanstvenih radova, a bila je i predsjednica Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne. Objavila je dosad više pjesničkih knjiga (npr. Tragovi, Narančasti svijet, Sjaj slova, S neba cvjetovi, San na rijeci...), a stihovi su joj uvršteni u brojne antologije u Hrvatskoj i BiH, dobitnica je i prestižne Nagrade „Antun Branko Šimić“ za književno stvaralaštvo. U svojoj poeziji autorica propituje vjeru, ljubav, domovinu, prirodu i duhovnost, postojanje, sveto i zemaljsko, žensko biće i pjesništvo kroz biblijsku tematiku. U novom ciklusu Vječno blaženstvo nalazimo duboke pjesme koje donose posvete dragim ljudima, poetizaciju svetosti, žrtvu ženskog bića, poetizaciju pjesničkih sudbina, kroz molitvu Svevišnjem. Pjesnikinja dirljivu pjesmu posvećuje kraljici Bosne Katarini Kosača-Kotromanić, govori o duhu koji je ona ostavila bosanskim ženama. Pjesma završava dojmljivom slikom, genitivnom metaforom zlatne trnove krune u kojoj je svjetionik ljubavi. Marina Kljajo-Radić piše o Katarini kao supruzi, i kao majci, svetici, te ističe njezin temelj – žrtvovanje. Neobična je slika visoke planine s koje ona sanja „dobro svog naroda“. Bitan je i mirotvorni element, upravo motiv snovitosti umjesto borbe, molitve umjesto mača. U ispisivanju ženskog bića iznimna je „odabranost“, hrabrost i posvećenost cilju, da se žrtvovanjem i „ženstvo ugasi“, kako i navodi u pjesmi Odabrana, govoreći o Juditi i krvavim rukama ispisanoj povijesti.

U pjesmi Velebno zrno gorušičino koja je posvećena fra Didaku Buntiću i njegovoj Hercegovini ponovno je prisutna svetost, umjesto rata/boja, tu je poklič vezan uz kruh, tako da raznesene riječi ne bivaju oblik uništenja, već života: „U kruh, u kruh, u kruh!“ Zemlja jest natopljena i suzama i krvlju, ali u pjesmama dominiraju upravo nebo, krila, zahvala i ljubav. U pjesmi Kako me ljubav vodila k tebi autorica povezuje zemaljsku i nebesku ljubav, eros i agape, kroz metaforičke preobrazbe ljubavi. Uz ljubav se vežu i rane, i krivudavi putovi, odlazak i gubitak koji postaje zapravo dobitak, jer zemaljska je ljubav samo pričin, odnosno, kako stoji u stihu, zamka. Posebno je odlična slika ljubavi koju pjesnikinja preša u sokove Riječi.

Pjesma Vječno blaženstvo, koja u podnaslovu navodi odlazak s. Marije od Presvetog Srca, iznimno je mistična, biblijskim slikama dočaran je neraskidiv savez s Kristom, pobožnost, širenje evanđeoskih poruka, a sve to pjesnikinja je prikazala spajajući nebesko i konkretan ambijent – Lovreć. Naime, u tom mjestu u Imotskoj krajini štovanje i pobožnost s Presvetim Srcem Isusovim vezuje se za poznatu redovnicu klarisu s. Mariju od Presvetog Srca Isusovog – Anku Petričević, također značajnu pjesnikinju. Pjesma je zapravo hommage njezinu radu.

Izvrsna pjesma Ne vjerujem posvećena je nedavno preminulom pjesniku fra Ivanu Krameru: njegov lik se pojavljuje u snovitoj viziji pod platanom, dok piše, iz lišća cijedi boje „u krv pjesme svoje“. Pjesnikinja se referira na knjige i stihove fra Kramara, Kameno more, Čavli zime. Napose Čavli zime itekako podsjećaju na riječi apostola Pavla, o tome je pisao i akademik Luko Paljetak. Ciklus završava Molitvom zahvale koja je divan zagovor poniznosti kroz direktno obraćanje Svevišnjem.

Na kraju, ciklus novih pjesama Marine Kljajo Radić nagovor je na čitanje njezinih knjiga, poziv na dubinska čitanja, jer ispod alegorija i metafora može se podosta iščitati i o životu žene, o ovozemaljskom, o unutrašnjem, o duhovnosti i posvećenosti, i vjeri koju autorica svjedoči svojim neumornim stvaranjem. No ponajprije o samom procesu pisanja, jer pjesme su naizgled jednostavne, ali ispod njih je višestruka kodiranost, intertekstualnost, intermedijalnost i prije svega duboke emocije i duhovnost.