Velika matičarka i proljećarka u egzilu

U 91. godini umrla je hrvatska književnica, publicistica i kulturna djelatnica Malkica Dugeč, posljednja hrvatska proljećarka u egzilu, zastupnica u Hrvatskom narodnom vijeću, Parlamentu Hrvata u izbjeglištvu.

Malkica Dugeč rođena je 1936. u Zavidovićima (BiH). Pučku školu pohađala u Sarajevu, a maturirala je u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu Hrvatskoga sveučilišta diplomirala studij kroatistike.

Članicom Matice hrvatske postala je 1970, a osobito je djelovala u Donjem Miholjcu, gdje je sa suprugom, Božom Dugečem, sudjelovala u osnivanju Ogranka Matice hrvatske 1971. S njime je nazočila osnivanju niza ogranaka MH diljem Slavonije. Javno je poduprla Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, zbog čega je bila izložena pritiscima i napadima u gimnaziji u kojoj je radila. 1970. i 1971. bila je dopisnica je Večernjeg lista zajedno sa suprugom. Nakon Karađorđeva i progona hrvatskih intelektualaca njezin je suprug emigrirao.

Zbog prijetnji kaznenim progonom i telefonskih prijetnji smrću 20. svibnja 1972. potajno je napustila Hrvatsku i pridružila se suprugu u Njemačkoj. Ondje su, unatoč obrazovanju, radili teške fizičke poslove. Godine 1975. dobila je azil u SR Njemačkoj.

Surađivala je u hrvatskom tisku, sudjelovala na prosvjedima i predavanjima te pomagala u organiziranju hrvatskih dopunskih škola. Od 1978. bila je članica Hrvatske republikanske stranke i tri puta zastupnica u Saboru Hrvatskoga narodnog vijeća. Sa suprugom je predstavljala list Republika Hrvatska na Frankfurtskom sajmu knjiga te organizirala nastupe hrvatskih emigrantskih pisaca.

Organizirala je nastupe hrvatskih emigrantskih pisaca, pisala je za listove koji su u ono vrijeme smatrane „neprijateljskim tiskom“: Hrvatsku reviju, Rakovicu i Hrvatsku budućnost.

Prvu zbirku Crveni biseri objavila je 1960. Do 2020. objavljeno joj je više od 30 knjiga, među kojima su zbirke Kriška dobrote, S Hrvatskom u sebi, U riječ unjedrena, Tragovima bezdomnosti i Žigice vjere. Surađivala je s brojnim hrvatskim časopisima, a pjesmama je zastupljena u antologijama, leksikonima i Hrvatskoj književnoj enciklopediji.

Dobitnica je nagradâ „Dubravko Horvatić“ (2005), „Antun Branko Šimić“ (2007) i „Fra Lucijan Kordić“ (2014). Bila je članica više hrvatskih književnih i kulturnih institucija. Živjela je u Stuttgartu, a umrla u zdravstvenoj ustanovi za siromašne u Njemačkoj, ne ostvarivši želju za povratkom u Domovinu.

Đuro Vidmarović