Suština predstave Brat magarac je ljubav

Prije četvrt stoljeća domaćem se kazalištu dogodila predstava kakvu nitko nije očekivao, ali se eksperiment pokazao iznimno uspješnim. Istodobno i duboka želja, ali i potreba njezina autora, sretna slučajnost u politici gradnje ansambla, kao i kontekst koji nadilazi zidove i okvire kazališta – sve je to pogodovalo uspjehu Brata magarca Renea Medvešeka, jedne od kultnih predstava Zagrebačkog kazališta mladih, premijerno izvedene 2001, ne samo u toj davnoj sezoni. Iako je Medvešek do tada već izgradio ime i specifičan stil režije, zbog čega je i smatran jednim od predvodnika takozvanog vala „glumaca-redatelja“ iz tog vremena, predstavu je zaista posebnom učinila njezina ujedno i tema i inspiracija: život sv. Franje Asiškog. Povodom 25. obljetnice predstave koja nažalost više ne igra i obljetnice svečeve smrti, profesor na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu Rene Medvešek prisjeća se kako je ona nasta(ja)la.

Snimio Josip Regović / PIXSELL

Kako je došlo do ideje i podjele za predstavu Brat magarac?

Podjela je nastala tako da sam napisao oglas u kojem sam pozvao sve članove ansambla ZKM-a koji žele raditi predstavu o sv. Franji da se jave, tako da je nisam nešto specifično birao. Ipak, bila je nužna središnja figura, a Krešimir Mikić upravo je tada gostovao s osječkim Don Quijoteom u Zagrebu i, pod snažnim dojmom njegova nastupa, predložio sam tadašnjem v. d. ravnatelja Davoru Borčiću da upravo on bude sv. Franjo, ne znajući da su njih dvojica već u dogovoru oko ulaska u ansambl. Dakle, to je bilo dosta lako i jednostavno riješeno, a meni kao da se nebo otvorilo.

Ipak, tema predstave sigurno se „kuhala“ i prije Mikićeva „ukazanja“?

Nakon nekoliko dotadašnjih iskustava s postavljanjem autorskih projekata u Zagrebu i Rijeci, bila je otvorena mogućnost da ponovno nešto radim, a ja sam pak mogao raditi samo nešto svoje, nešto iz sebe. Budući da je to bilo za mene dosta burno životno razdoblje, osobito u duhovnom smislu, imao sam jaku i veliku potrebu, osjećao čak i dužnost, govoriti o onome čega mi je srce puno. Pa sam se usudio predložiti nešto što je prilično neočekivano, jer kazalište o tim temama rijetko govori, što je s druge strane meni predstavljalo još veći izazov. Počeli smo raditi u Borčićevu mandatu, ali premijera je bila u mandatu Slobodana Šnajdera, i igrala je cijelo vrijeme tog mandata.

I izvankazališni kontekst tog vremena predstavi je s jedne strane pogodovao, ali i nije...?

Prizor iz predstave Brat magarac iz 2001, Krešimir Mikić kao
sv. Franjo na sceni ZKM-a s kolegama glumcima / Izvor ZKM

Predstava ne govori protiv bilo čega i bilo koga, nego govori za ljubav, i to je bila njezina suština. Gotovo svi koji su je gledali, dakle i vjernici i nevjernici, i crkveni ljudi i oni koji to sigurno nisu, to su prepoznali. Rekao bih da je ona sve nas podsjetila na ono što je suština nauka sv. Franje, a zatim i samog katoličanstva koje se, u konačnici, temelji na radosnoj vijesti. U tome je tajna. Ja sam do Franje došao razmišljajući kako da progovorim o svom duhovnom iskustvu i o vjeri, i učinilo mi se da bi on bio idealan odabir jer je također bio obraćenik. Kao mlad je živio sasvim svjetovno, da ne kažem raskalašeno, i doživio veliko obraćenje i svojim je načinom života promijenio, onoliko koliko je mogao, i samu Crkvu. S tom sam se preobrazbom mogao identificirati, a smatrao sam da bi to bilo zanimljivo i za publiku koja bi se u tome mogla prepoznati. Čini mi se i danas da nisam pogriješio.

Kakva je bila reakcija ansambla, kako na samu ideju tako i na proces nastanka predstave?

I na projektima prije Magarca poznavao sam sve članove ansambla što mi je omogućilo rad sa zaista raznovrsnim kolektivom, prvenstveno zahvaljujući tome što autorski projekt omogućuje prilagođavanje rada takvoj nepredvidivoj grupi. Ja sam „sestre i braću“ prihvatio raširenih ruku, a oni su se osjećali dobro u tom procesu, što je donijelo i neka međusobna otkrivanja. Naravno, nije sve išlo glatko, bilo je i kolebanja i sumnji. Kolegi koji se bojao da će to biti previše procrkvena predstava, rekao sam da ta predstava, kao i samo evanđelje, govori o ljubavi i ako u bilo kojem trenutku u procesu rada napravim neki pogrešan korak koji bi povrijedio bilo koga u toj grupi, to će biti znak da ljubavi više nema i da nam upravo zato treba netko tko nije u potpunosti siguran u to što radimo jer može biti korektiv i mene i procesa. I kolega je, na uzajamnu radost, ostao s nama u predstavi. Krešo se pak čudesno i zarazno zaigrao, no njegova blaga skepsa na kolektivni ushit bila je tijekom cijelog procesa dobrodošao osigurač od ispraznosti i banalnosti.

Tekst predstave vaš je osobni kompendij, nema jednoga predloška, zar ne?

Da, ovdje nije riječ o dramatizaciji nego o autorskoj predstavi. Mnogo sam čitao i istraživao o sv. Franji, i tako gradio svoju sliku o tom čovjeku odabirući pojedine epizode iz njegova života. Predstava je bila zamišljena kao kazališna ekspedicija u nepoznato, svi izvori koji su mi bili na raspolaganju bili su dobrodošli. Na to se nadovezao i sam proces, u kojem sam „sasvim slučajno“ pronašao upravo onu glazbu koja mi je trebala, pa i taj slučaj s Krešimirom Mikićem, a zatim i divna suradnja s ansamblom predstave koji je, u svojoj zaigranosti, iznalazio prava rješenja u pravom trenutku. Kada je čovjek zaista na pravom stvaralačkom valu i potpuno predan, tada kroz sve probleme prolazi kao kroz Crveno more. Takav proces rada najljepše je što se čovjeku u ovom našem poslu može dogoditi.

Koliko je onda ta predstava posebna u vašem dosadašnjem opusu?

Brat magarac sigurno je poseban po tome što je napravio tematski iskorak koji je važan jer je prilično rijedak u srednjoj struji domaćeg kazališta, u kojoj se zaista malo konstruktivno govori o vjeri i duhovnosti. Žao mi je da ga nema, jer je riječ o predstavi koja je sigurno mogla igrati i mnogo dulje nego što je na koncu jest. Vjerujem da bi i danas postojao interes za njom, ništa
manji.