Stvarnost se kroz jezik iznova stvara

Austrijski pisac Norbert Gstrein – čije je romane Četiri dana, tri noći (prevela Vedrana Gnjidić) i Dok sam bio mlad (preveo Andy Jelčić) objavila izdavačka kuća Leykam International, a romane Zima na jugu i Zanat ubijanja (preveo Boris Perić) nakladnička kuća Fraktura – bio je gost drugog Festivala suvremene austrijske, njemačke i švicarske književnosti krajem prošle godine. S autorom smo za Vijenac razgovarali o njegovu pisanju i stvaralaštvu, pripovjednim tehnikama, odnosu zbilje i fikcije te o moralnoj odgovornosti pisca.

Snimio Sebastian Gollnow / DPA / PIXSELL

Kako u književnosti tumačite odnos zbilje i fikcije? Što zbiljnost znači za književnost?

Fikcija, kada je uspješna, stvara jedan samostalan svijet, navlastit međuprostor. Takvo iskustvo nije, poput fotografije, puki odraz zbilje – ni sama fotografija to nije posve. Moje knjige nisu autofikcija, nego igra autofikcijom. U romanima koristim prividno autobiografske elemente koji su zapravo sasvim fikcionalni. Čitatelje koji znaju moje zaleđe navodim da pomisle kako je riječ o autofikciji; zato mi vjeruju i pretpostavljaju da znam o čemu pišem. Iako pojedinosti mogu upućivati na podatke iz moje biografije, čitatelja ostavljam u velikom neznanju i sumnji. Primjerice, jednom pišem o zbivanjima u Tirolu, mjestu mojega odrastanja, a drugi put se radnja odvija u Americi. Pritom se može pomisliti da je ono što se događa u Tirolu bliže zbilji. Ali ja to vidim sasvim drugačije – američku dionicu doživljavam stvarnijom od navodno zbiljskih predjela u Tirolu.

U svakoj književnosti očita je ipak veza sa zbiljnošću. Takvim se granicama fikcije i zbilje bavio i Danilo Kiš. U njegovu djelu stvarni i izmišljeni likovi posve prirodno iskrsavaju u istom pripovjednom nizu. Čitatelj se pita: koji lik dolazi iz zbilje, a koji je izmišljen? Upravo ovdje konstruira se spomenuti međuprostor između stvarnosti i čiste, proizvoljne fikcije – prostor književnosti, koja nije nasumice izmišljena, nego je konstruirana u odnosu spram stvarnosti.

Izd. Fraktura, Zaprešić
Preveo Boris Perić

Kako odabirete teme svojih romana?

Najčešće se misli da autor traži temu o kojoj će pisati. Ja volim učiniti suprotno: tema je već ovdje, a autor se njome zaokuplja. Primjerice, napisao sam roman Zanat ubijanja koji se bavi jugoslavenskim ratovima. Možemo se zapitati zašto o tome piše jedan austrijski pisac. Ali moj prijatelj novinar stradao je na kraju rata u Kosovu. Isto tako, moja je žena Hrvatica. Kroz ta je iskustva to postalo i mojom temom. Pri pripovijedanju o takvim temama mora se imati poštovanje prema žrtvama. Kada je riječ o traumatičnim iskustvima, uvijek sam smatrao da je bolje postaviti estetsku distancu, a onda, korak dalje, postoji i izvanjska granica na kojoj se više ni estetski ne može argumentirati. Čovjek najčešće pomisli da žrtvi treba prići s najvećom mogućom empatijom. Ali to, ako se ne postavi distanca, može biti jako problematično jer se temi i s najboljim namjerama greškom može prići hladno. U književnosti se estetska i moralna pitanja ne mogu do kraja odvojiti – ona idu ruku pod ruku. Pri moralno teškim temama estetsko prešućivanje ujedno je i moralno prešućivanje. Ako loše ispripovijedam neku ljubavnu priču, tek sam loše besjedio. Ako pak loše napišem roman o jugoslavenskim ratovima, stavio sam se u težak odnos prema realnosti. Estetika i moral su, dakle, neodvojivi jedno od drugoga.

Pripovjedač u vašim romanima stoga ne pretendira na posjedovanje konačne istine?

Izd. Leykam International, Zagreb
Prevela Vedrana Gnjidić

Definitivno ne pretendira. Kada se piše o teškim temama, mora se znati kako provesti igru istinom. Mora postojati sporazum da su pojedine istine nezaobilazne. Primjerice, kada se piše o Drugom svjetskom ratu, nacistička se nedjela ne mogu relativizirati. Književnost može biti igra istinom, ali ne i igra takvim povijesnim istinama. Ovdje mora postojati temelj na kojem sve počiva. Nemoralno je igrati se neprijepornim istinama. Zato sam u romanu Zanat ubijanja i bio odlučan o temi pročitati sve što je dostupno na engleskom i njemačkom jeziku. Također sam u pristupu činjenicama uveo skeptičnoga pripovjedača, jer nikoga nisam želio obeštetiti. Pripovijedam posredno, iz triju ili četiriju kutova, a moji su likovi pritom austrijski i njemački novinari. Imao sam veliku moralnu kušnju i strah da ulazim u područje u kojem mi je znanje ograničeno. Čovjek ulazi u književnost, ali govori o realitetu koji je u pozadini, a taj su realitet ljudi proživjeli. Zato i ne zauzimam stranu, sve pripovijedam iz pozicije novinara, a moralni neuspjesi prije su svega propusti tih likova – sve ostalo bilo bi previše blisko.

Na koji način u svojim romanima pristupate pojmovima identiteta i šutnje?

U svojem sam posljednjem romanu napravio eksperiment s pojmom identiteta. U njemu je središnji lik tamnoput, što se ne bi očekivalo u kontekstu romana koje sam dotad napisao. Nadahnuo me esej spisateljice Toni Morrison, u kojemu se postavlja pitanje: Zašto, kada čitamo Hemingwaya, zaključujemo da je ribar bijelac, ako to nigdje nije rečeno? Za bijelca ne kažemo da je bijel, ali za tamnoputa čovjeka ističemo da je tamnoput. Tako ni ja u svojem romanu ne kažem: „On je tamnoput.“ Ipak, ako se roman pročita dva puta, zamjećuju se maleni znakovi i upute, pa se pitamo: Što je s ovim likom, zašto je neobičan? Tamnoputi je dječak, primjerice, oduševljen Carlom Lewisom – promatra ga dok trči na natjecanju, na zidu ima njegov plakat. To je bio moj dosad najveći eksperiment s pitanjem identiteta, pitanjem manjka njegove čvrstoće.

Pojmu šutnje u romanu Dok sam bio mlad dao sam mnogo prostora, ponovno napravivši eksperiment. To je roman s ja-pripovjedačem u kojemu se pripovijeda jedna, a prešućuje druga, skrivena priča. Smatram to vrstom negativne teorije komunikacije: dok se o jednome pripovijeda, nešto se drugo istovremeno prešućuje. Roman tematizira misao da se u središtu postojanja svakoga čovjeka nalazi nešto o čemu pojedinac ne može ili ne želi govoriti, nešto što se skriva, što je mučno i opterećeno krivnjom. Zato je u književnosti bolje govoriti o vjerojatnostima, koje se daju naslutiti iz jezika, autorova tona ili stila, što čini da čitatelj vjeruje autoru. Čitatelj se, naravno, može prevariti. U pripovijedanju smo skloniji govoriti o tome kako je moglo biti, zanimaju nas mogućnosti, jer znamo da je teško ispripovijedati kako se nešto stvarno dogodilo. Tu se razlikuju novinarsko i književno
pisanje.

Za kraj, što za vas predstavlja pisanje?

Kod Petera Handkea jednom sam pronašao nešto što mi je i dalje vrlo blisko. Pisao je da je kao mladić sa zbiljskim ljudima često imao manje poveznica nego s likovima koje je susretao u knjigama. Onaj u stvarnosti možda neobičan čovjek u svijetu književnosti normalna je osoba. U tome ima nečega lijepog, jer to su prostori iskušavanja jedne dalje zbiljnosti. Mogućnosti zbiljske stvarnosti znatno su manje nego one fiktivnoga prostora prokušavanja. Rado se krećem u tim prostorima, to je za mene, može se reći, jedan egzistencijalni čin.

Kada napišem odlomak, počesto sam obeshrabren i pomislim: ovo nije dobro sročeno. Ali onda o tome malo promislim, pa se pokaže dobrim, a trenutak kasnije i vrlo dobrim. To stvara ogroman osjećaj sreće, jer stvarnost mi putem jezika postaje jasnija – ona se kroz jezik iznova stvara. Velika je sreća takvog, možda i tobožnjeg uspjeha, jer kada u stvarnom životu samom sebi postavljam životna pitanja, to zna biti teško. U književnosti se ta pitanja prevode u estetska pitanja – a ona su rješiva, dok egzistencijalna pitanja o smislu mogu biti nerješiva.