Strastvena posrednica između francuske i hrvatske kulture

Gabrijela Vidan, redovna profesorica francuske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu od 1961. do umirovljenja 1999, predsjednica i dugogodišnja članica upravnog odbora zagrebačke Alliance française, počasna članica Hrvatskog društva za konferencijsko prevođenje, stručnjakinja za francusku književnost 18. stoljeća, bila je strastvena posrednica između francuske i hrvatske kulture, ovjenčana Ordenom Akademskih palmi i Redom viteza Legije časti. 

Gabrijela Vidan / Izvor Screenshot YouTube

Autorica je brojnih knjiga i članaka među kojima je naraštajima studenata najpoznatiji njezin doprinos knjizi 3 Povijesti svjetske književnosti koju je i uredila, a koju i danas studenti kolokvijalno nazivaju njezinim imenom. Objavila je više knjiga na francuskom od kojih su najzapaženije dvije koje su Hrvatsku predstavile francuskoj javnosti: La Croatie (1998) u prestižnoj biblioteci Que sais-je? (Presses universitaires de France), koju i francuski profesori smatraju krunom karijere, te La Croatie, son histoire culturelle, ses liens avec l’Europe (Pariz, Harmattan, 2014).

Naraštaji kolega i prijatelja za koje je jednostavno bila Jelica ovih su se dana oprostili od nje svjedočeći o neizbrisivom tragu koji je ostavila za sobom, najprije svojom radnom energijom i elanom, ali i vjerom u poticanje dijaloga između francuske i hrvatske kulture, kojima je posvetila čitav svoj radni vijek. Ove veze, od onih kanonskih do arhivskih (poput Stjepana Zanovića), pokazuju da je Gabrijela Vidan bila vrsna poznavateljica prosvjetiteljstva miješajući znanstvenu strogost i preispitivanje ustaljenih vrijednosti, žovijalnost i predanost u kolopletu odjeka, utjecaja i čitanja koja su čitavu Europu toga doba učinile svačijom domovinom. Razgranatost njezinih interesa izvan znanstvenog rada pokazuje da je ona uistinu živjela koncept književnosti koji promiče prosvjetiteljstvo i neumorno poticala onu nezainteresiranu znatiželju koju slavi i Paul Veyne.

Nekrolog je najnezahvalnija i najodgovornija forma kojom se ljudi opraštaju od onih koji su nas napustili. Ovom ćemo prilikom, svjesni niza svjedočanstava o tragu koji je za sobom ostavila profesorica Vidan, dati riječ onome kojim se bavila dok je studirala i na Sorbonnei, Diderotu, zbog kojeg je i danas pamte najveći svjetski stručnjaci poput Michela Delona, u nadi da joj to ne bi bilo mrsko.

Već D’Alembertov san podsjeća da nekrolog treba pratiti neprimjetne preobrazbe tragova nečije prisutnosti. Jer život nije biografija, kako kaže Quignard. Možda bi najvjerniji način da se neumornoj čitateljici Diderota iskaže posmrtna počast bio da se i u nestanku prepozna iskustvo njegove filozofije: smrt nije kraj, ona je manje strana i blaža no što mislimo. Ova je Diderotova poetika završetka, koja nije iluzija besmrtnosti, i ljubavno pismo Sophie Volland. Profesorica Vidan je, nasljedujući spekulativnu plodnost Diderotovih slutnji, u nama posijala sjeme promišljanja koje uvijek iznova otvara znamenje jednog doba, bilježi glasove koje je potaknulo i žamor misli koje je učinilo mogućima, onako zavodljivima i slobodnima („ces pensées, mes catins“).

Gabrijelu Vidan, rođenu Arneri, pamtit će i njezina voljena Korčula, kao i svi njezini bivši studenti koje danas susrećemo na neslućenim mjestima. Sve je to zalog da njezina neumorna znatiželja i visceralna pripadnost dvjema kulturama, te život u jedva primjetnim nijansama, pojedinostima, kako kaže Enciklopedija, neće biti zaboravljene. Hvala vam, profesorice.

Vaša studentica i kolegica,
Maja Zorica rođ. Vukušić