Što stoji u pozadini novih nasrtaja na hrvatski identitet u BiH?

Bosna i Hercegovina sekularna je država, barem bi to prema svome Ustavu trebala biti. Ipak, u sporu s izgradnjom zgrade HNK u Mostaru kao element koji bi trebao voditi donositelje odluka u ovome slučaju, pojavila se fetva (autoritativno ili stručno mišljenje o nekoj nedoumici vezanoj za svakodnevni život muslimana, odnosno odgovor za rješavanje onih slučajeva koji spadaju pod fikh, to jest na sve obredne i vjerske dužnosti: obiteljske, nasljedne, građanske, kaznene ili propise o vođenju rata) muftije Salema Dedovića. Time je spor o čestici prerastao u važnije pitanje: utvrđuju li se propisima službenih tijela vlasti – sudova – kao i službenih pravnih isprava, vlasništva nad imovinom u toj državi ili vjerske zajednice svojim pismima određuju pitanje vlasništva u sekularnoj državi?

Islamska zajednica ima pravo štititi imovinu za koju smatra da joj pripada. Problem nastaje kada fetva ustvrdi da je javna vlast obvezna njezino tumačenje prihvatiti kao obvezujuće. Tim se mišljenjem može vezivati savjest vjernika, ali ne može se proizvesti vlasništvo ni poništiti građevinsku dozvolu. U pravnoj se državi najprije dokazuje status nekretnine, jer sve obrnuto stvara pritisak na institucije.

Fetva nije zemljišna knjiga

Postojanje muslimanskoga groblja na širem prostoru središnje gradske zone Mostara pitanje je o kojem treba razgovarati. Ipak, zemljišnoknjižni status konkretne čestice, kako one na kojoj se gradi HNK Mostar tako i one na kojem je park u Liska ulici, jasno kazuju tko je vlasnik i kojoj je uporabi namijenjena određena čestica. Na prostoru gdje se od 1996. gradi zgrada HNK za vrijeme Austro-Ugarske (1884) podignut je željeznički kolodvor, a početkom 1970-ih robna kuća HIT koja je u ratu porušena.

Zanimljivo od prvoga katastarskog premjera 1881. godine i uspostave katastra i gruntovnice sporna čestica nije evidentirana kao groblje niti je Islamska zajednica upisana kao vlasnik, posjednik ili korisnik, a HNK ima pravomoćne akte za gradnju. Već trideset godina IZ se buni, različite udruge bošnjačke prijavljuju, ali Tužiteljstvo, unatoč višestrukim prijavama, zbog utvrđivanja nepostojanja bilo kakva kaznenoga djela, ni posljednji put (2023) nije otvorilo istragu, a nadležna tijela odbijaju zaustaviti gradnju.

Svi pokušaji sabotiranja procesa izgradnje zgrade HNK propali su pa Muftijstvo mostarsko izmišlja nazive čestice pokušavajući preskočiti gotovo stoljeće i pol jasne namjene i nositelje uporabe sporne čestice. Naime, iz javnih isprava jasno je vidljivo da je Grad Mostar vlasnik čestice na kojoj se gradi zgrada HNK, pa je Grad u otvorenim pismima izravno pitao muftiju mostarskoga: ako postoji kontinuitet vlasništva nad spornom česticom, zašto te čestice nema ni na popisu 205 nekretnina koje je Safet Oručević (tadašnji gradonačelnik) 1997. prenio na korištenje Odboru Islamske zajednice? Zašto Muftijstvo nije nikada pokazalo ni zemljišnoknjižni dokaz vlasništva, pa ni tzv. vakufnamu?

Kadija piše, kadija citira

Organizirajući konferencije za medije, Dedović pokušava dezavuirati javnost o tome kako temeljem povijesnih dokumenata Islamska zajednica baštini pravo na središnju gradsku zonu u Mostaru. Pri tome se poziva na knjigu Lakišića harem u centru Mostara: trajanje i otimanje, te na Mostarske vakufe od 1931. do 2013. godine. Tu preskače kazati kako je prvome djelu sâm priređivač s još dvojicom suradnika, a drugoj je autor – Salem Dedović, isti taj muftija.

Kadija te tuži, kadija ti sudi, kaže stara poslovica! Dedović je otišao i korak dalje: kadija te tuži, kadija ti sudi, a kao dokaz prilaže knjigu koju je kadija napisao. Dedović citira Dedovića kako bi dokazao Dedovića. Sve je tu, osim onoga što bi u pravnoj državi trebalo biti presudno: zemljišnoknjižnog izvatka ili pravomoćne sudske odluke.

Ova nova Dedovićeva vratolomija najozbiljniji je pokušaj da vjersko tumačenje upravlja javnom vlašću, osobito muslimanima na sudačkim, tužiteljskim, inspekcijskim i ostalim javnim dužnostima. Oni ne odlučuju kao vjernici pod autoritetom muftije, nego kao nositelji zakonskih ovlasti. Drukčije shvaćanje ugrožava njihovu neovisnost i jednakost svih stranaka pred zakonom.

Fetva u sekularnoj državi

Pravu narav prijepora možda najbolje razotkriva Dedovićeva tvrdnja da se na tome mjestu podiže zdanje druge kulture. Koje druge kulture? Hrvatska kultura u Mostaru nije ni gostujuća ni uvezena. Ona je kultura naroda koji stoljećima živi u Mostaru, jednoga od triju konstitutivnih naroda i neodvojiva dijela identiteta grada, Hercegovine, a i države u koju se muftija kune. Hrvatsko narodno kazalište nije granični stup, nego javna kulturna ustanova čija je osnivačka prava 2021. prihvatio i Grad Mostar.

Ovaj spor nije moguće odvojiti od kontinuiranih nasrtaja na sužavanje hrvatskoga političkog, medijskog i kulturnog prostora u BiH. Pojedini bošnjački dužnosnici pritom ne djeluju samo kao stranački aktivisti, nego i iz tijela javne vlasti, pretvarajući vlastito političko tumačenje u upravnu i pravnu stegu. Obrazac je uvijek sličan: ono što je bošnjačko proglašava se državnim i općim, a ono što je hrvatsko nacionalističkim, spornim i remetilačkim.

Pravo Bošnjaka da svoj jezik službeno nazivaju bosanskim treba poštovati, ali Hrvati ne mogu i ne smiju dopustiti da bilo tko drugi odlučuje kojim će terminom oni označavati bilo koji narod, jezik, pojam ili predmet na svome jeziku. Stoga se ne smije upasti u napast da se zbog „straha“ od prozivki bošnjački jezik na hrvatskome upravo tako u javnoj uporabi i naziva. I riječ „županija“, posve standardna hrvatska riječ, navodno je odlukom Ustavnoga suda Federacije BiH potisnuta iz službene uporabe u korist „kantona“. Ispada da je hrvatski službeni jezik sve dok se njime ne imenuje ono što političko Sarajevo ne želi da bude imenovano hrvatskim nazivom.

I nacionalni predznak hrvatskih ustanova stalno se iznova prikazuje kao prijetnja zajedničkom životu. U svojim su nastojanjima „građani“ čak uspijevali i neke visoke predstavnike pridobiti na svoju stranu kako bi unitarističkom idejom građanske države apsolutno ovladali javnim prostorom, pa im je za rukom pošlo da se zabrani etnički naziv za javne medijske kuće. Tako se Hrvatima iz javnih institucija propisuje kako smiju nazivati administrativnu jedinicu, medijsku kuću, a čini se i kazalište. To nije ravnopravnost, nego sustavno administrativno discipliniranje jednog konstitutivnog naroda. Kad ne uspije zabrana, ostaje etiketa: nelegalno, tuđe, podignuto na kostima. U takvu obrascu fetva protiv mostarskog HNK nije iznimka nego zaoštrena izvedba već poznate politike.

Fetva u izbornoj kampanji

Nije nevažan ni trenutak zaoštravanja. Opći se izbori u BiH održavaju 4. listopada, a  izbori za novoga reisu-l-ulemu na kojima je Dedović jedan od trojice kandidata, 10. listopada. Dedović je usred kampanja spor izrijekom opisao i kao „krupno političko pitanje“. Ne možemo znati njegove motive, možemo ih naslutiti, ali moramo pitati: služi li sukob predstavljanju muftije kao beskompromisnog zaštitnika bošnjačkih i vakufskih interesa? Može li se ovako mobilizirati i disciplinirati bošnjačko glasačko tijelo da na još jedan mandat izabere hrvatskoga člana Predsjedništva BiH? Je li fetva postala izborni plakat kandidata kojemu treba vidljivost izvan Hercegovine?

O sudbini HNK ipak ne smiju odlučivati ni fetva ni izborna kampanja, nego nadležna tijela na temelju zakona i valjanih pravnih i upravnih akata. HNK Mostar nije zdanje druge kulture, nego izraz prava hrvatskoga naroda da u vlastitome gradu gradi, stvara i živi. Isto to pravo osigurava Hrvatima da administrativne jedinice nazivaju županijama, jezik Bošnjaka bošnjačkim, da zahtijevaju uklanjanje nekog „B/H/S jezika“ sa svih službenih akata i mrežnih stranica jer u BiH postoje tri službena jezika, a ne jedan miks-jezik kojim se pokušava provesti asimilacija i apsolutna unitarizacija BiH. Hrvati moraju biti svjesni kako im Ustav osigurava i pravo na javno informiranje na vlastitome jeziku, kao i jasnu kulturnu i jezičnu autonomiju sukladno pozitivnim praksama svih višenacionalnih demokratskih država.